(Uzvici)
Slušajte, slušajte, slušajte, izdržite još malo jer danas, na vašu sreću, neću da dužim (Uzvici: »Ne«). Priroda nam je pomogla, vidite kako je sveže i kakva je hladovina, sve ide u korist našeg plemenitog cilja.
Ličnosti i borci iz više od 60 zemalja koji žele da podele sa nama ovaj istorijski Prvi maj;
Poštovani delegati IV Hemisfernog susreta za borbu protiv ALCA (Oblast slobodne trgovine za američki kontinent) i za ALBA (Bolivarijanska alternativa za američki kontinent);
Dragi sunarodnici,
Pred najmoćnijom imperijom koja je ikad postojala u istoriji čovečanstva, koja se trudi da uništi naš identitet kao nezavisne zemlje u prošlosti, a kasnije i neminovnu Revoluciju na koju su se sručile najperfidnije klevete i najsramniji zločini, nalazimo se ovde, na ovom slavnom trgu, posle 46 godina herojske borbe.
Na devedeset milja od te sile, Kuba čini i nastaviće da čini – neka niko ne sumnja u to – greh što postoji.
Sve besmislenije, uvredljivije i nemoćnije su prevare kibernetičkog rata za koji se navodno Kuba pripremala da vodi; velika laž o proizvodnji biološkog oružja, u koju je umešan besni Džon Bolton, čiju ciničnu masku žele da prikažu pred Ujedinjenim nacijama – možda i sa pravom – kao savršeni simbol sadašnje vlade Sjedinjenih Država.
Propao je njihov obnovljeni ideološki rat sa antikubanskim radiom i televizijom, sa mnoštvom subverzivnih stanica uz pomoć kojih su prodrli ili su pokušali da prodru u naš radioelektronski prostor; pokušaj da izoluju Kubu od međunarodnog prostora; propalo je promovisanje besposlenih plaćenika upotrebljavajući ih kao trojanske konje unutar zemlje; propale su sramne akcije Kancelarije za američke interese kojom upravlja jedan provokator, posebno odabran i obučen da promoviše svoje proterivanje jednim zasluženim šutom u zadnjicu; namere da nas uguše pooštravanjem zločinačke ekonomske, trgovinske i finansijske blokade.
Učvršćuje se, naprotiv, kredibilitet Kube, šire se međunarodni ekonomski odnosi i raste trgovina sa poljoprivrednim proizvođačima Sjedinjenih Država, bez obzira na brojne prepreke nametnute od strane stanara, prevaranta i varalice, iz Bele kuće.
Propala je i akcija kojom su hteli da liše našu zemlju upotrebe dolara, koji je danas nečasno izbačen sa naše teritorije, i koji je u jednoj veoma teškoj etapi specijalnog perioda, vladao kao Luj XVI među valutama.
Svi njihovi projekti agresije protiv našeg naroda su propali. I ovde smo, ponavljam, jači nego ikada, sjedinjeniji nego ikada, odlučniji nego ikada da i dalje sprovodimo izuzetno delo stvaranja pravednijeg, solidarnijeg, humanijeg, prosperitetnijeg društva, kao obećana zemlja koje je već vidno na dohvat naših ruku.
Među tolikim zlonamernim strategijama prema našoj otadžbini, američka vlada je pribegla sramnom sredstvu da uvrsti Kubu u prevarantsku i ciničnu listu terorističkih zemalja.
Ove nedelje, zaključno sa današnjim danom, Stejt department je ponovo objavio aktualizovanu listu. Na perverzan i bestidan način potvrđuje se: »Kuba se i dalje aktivno protivi koaliciji pod vođstvom Sjedinjenih Država, koja vodi rat protiv svetskog terorizma.«
Zašto Kuba mora da sledi direktivu jedne gangsterske i genocidne vlade?
Posle 11. septembra 2001. i svirepog čina počinjenog na Kule bliznakinje, planiran i sproveden od strane šefova fanatika, finansijski vezanih za dinastiju koja danas vlada u Beloj kući, obučeni i korišćeni od strane specijalnih službi Sjedinjenih Država, politika imperije se koncentrisala na ono što je okarakterisala kao svetski pohod na terorizam, koji su oni izmislili protiv Kube, Vijetnama i drugih zemalja, a koji se pretvorio u svetsku tragediju. Proglašena je naci-doktrina preventivnog i iznenadnog napada na »bilo koji mračni kutak sveta«. Navedeno je 60 ili više država ko moguće mete – a među njima, naravno, Kuba -, na čijoj listi, kao što se moglo videti, naš narod zauzima prvo mesto među mogućim ciljevima.
Neka se niko ne iznenadi što, sa dubokim prezirom, koristimo najteže odredne prideve koje dajemo tim sumanutim pretnjama.
Pod tim izgovorom započeti su ratovi koji su navodno imali za cilj borbu protiv terorizma.
Kuba je upozorila tog istog 11. septembra 2001. koliko je besmislena ta koncepcija i koliko ratovi nisu nikad bili rešenje problema.
Nedavni izveštaji Centra protiv terorizma u Sjedinjenim Državama odražavaju da je 2004. godine bilo tri puta više značajnih terorističkih dela (651 prema 175) nego u 2003. godini.
Kada je američka vlada izvela neopravdanu invaziju na Irak, upotrebila je kao izgovor jednu laž koje je bila svesna: postojanje oružja za masovno uništenje. U stvari je tražila naftu; u pitanju je bio jedan besramni osvajački rat. Licemerni Bušov govor o tome da je svet danas bezbedniji nego pre četiri godine, poklopljen je pred bolnim činjenicama.
Koji kredibilitet može da zasluži bestidno strašilo koje je napravio Stejt department protiv Kube, počinivši još i grešku da stavi na prvo mesto zemlju od koje najmanje strahuju a koja najviše može da raskrinka njihove prezrive laži?
Povrh toga, vlada te zemlje izglupirala se tvrdnjom da ih »najviše zabrinjava to što su te države (među kojima Kuba zauzima prvo mesto) sposobne da proizvode naoružanje za masovno uništenje i druge tehnologije za destabilizaciju koje bi mogle da padnu u ruke terorista«. Ovo se dešava upravo kada Džon Bolton, neuravnoteženi autor ovog zametka, raspravlja o najvažnijim obaveštajnim službama Sjedinjenih Država u kojima se okomio na poštene funkcionere koji su imali hrabreosti da se suprotstave njegovim izopačenim i neodrživim lažima. Važni štampani mediji i članovi Komisije za spoljne poslove Senata, što najviše zabrinjava ekstremističku, ratnohuškačku i genocidnu mafiju, bili su iznenađeni takvim nečuvenim ponašanjem.
Zlonamerni ciljevi takvih laži su već poznati. Ovom histeričnom ponašanju dodaćemo i to da u telegrafu od prošlog petka, 29. aprila, piše da je mnogopoštovani Predsednik Sjedinjenih Država tada naredio Državnom trezoru da preda jednu darežljivu sumu od zamrznutih kubanskih fondova da bi se zadovoljio zahtev ekstremističke i terorističke kubansko-američke mafije iz Majamija.
Ono što je zaista neshvatljivo i neobjašnjivo u tom ponašanju vlade Sjedinjenih Država je njeno objavljivanje dokumenta Stejt departmenta u trenutku kada je sadašnja administracija uvučena – slušajte dobro – u jednu od najsramnijih i najdelikatnijih epizoda u njenim terorističkim pustolovinama – u agresije i laži protiv Kube. Da li su glupi ili, bolje rečeno, da li su toliko glupi?
Ceo svet zna da je Luis Posada Kariles, najpoznatiji i najsuroviji terorista zapadne hemisfere, kao što su priznali najvažniji šatampani mediji u ovom delu planete, ušao je na američku teritoriju i zatražio azil vladi te zemlje, čiji vojnici ginu svakodnevno, a gubici dostižu već skoro dve hiljade ljudi, u ime rata protiv terorizma, započetog događajem od 11. septembra 2001.
Naši sunarodnici, koji su izbliza pratili ovaj skandal bez presedana, znaju vrlo dobro o čemu govorim. Mnogi se sada sigurno pitaju da li je administracija Džordža Buša donela na svet monstruma koga je nosila u utrobi. Odgovor: porođaj se i dalje odlaže na neverovatan način, uprkos tome da se na taj način izlažu riziku kako majka tako i dete, a broj akušera i ljudi čije ruke učestvuju u ovom delikatnom problemu konstantno raste.
Pošto smo u poslednja tri dana okupirani sporazumima i dokumentima koje su potpisale Bolivarijanska Republika Venecuela i Kuba, a na poseban način i događajima vezanim za posetu lidera Bolivarijanske revolucije, našeg dragog brata Uga Čavesa Friasa (Aplauzi), i za istorijke napretke koje smo postigli u veoma kratkom periodu, brzim koracima ka integraciji naroda Latinske Amerike i Kariba, posle dvesta godina otkada su započete borbe za nezavisnost, porobljeni i opljačkani čak i danas od kolonijalizma i imperijalizma koji ih vode u jednu već neodrživu situaciju, nismo mogli da se posvetimo veoma važnoj situaciji nastaloj kada se monstrum vratio na mesto gde je začet i obučen za dug niz počinjenih zločina nad narodima Kube i ostalih zemalja.
Baš danas, dok se sa jedne strane govori o onom zločinu od 6. oktobra 1976. na Barbadosu, kada je eksplodirao putnički avion, a više od 70 osoba izgubilo život; između tog datuma i dana kada su ubili italijanskog mladića u jednom hotelu prestonice, prošlo je 20 godina, što znači 20 godina ubistava, počinjenih zločina od strane vlada Sjedinjenih Država, koristeći plaćenike i teroriste poput Posade Karilesa.
Ne mogu se zaboraviti ni 45 godina agresija, plaćeničkih invazija, piratskih napada, sabotaža, prljavog rata koji je, usred surove i nemilosrdne blokade, koštalo života na hiljade sunarodnika, žrtve ovih terorističkih dela. Kako može vlada Sjedinjenih Država, a još manje ova sadašnja, da optužuje Kubu, žrtvu, i da je postavlja na prvo mesto na listi terorista, kada bi u stvari trebalo da je postave na prvo mesto među zemljama žrtvama imperijalističkog terorizma tokom skoro pola veka (Uzvici).
Pošto već 72 časa nemamo vesti o porođaju, odmah ću da vam pokažem, što je najkraće moguće – imajući u vidu vremenske prilike i napor koji ste uložili u poslednjih dvanaest sati – prve plodove nekih poslednijih vesti koje smo dobili:
»New Herald« je 29. aprila objavio da se, na osnovu zahteva za ekstradiciju koji je podnela Venecuela, saučesnici teroriste pripremaju da pojačaju pravni tim.
Poznati terorista i saučesnik Posade Karilesa, Santiago Alvarez, izjavio je da se »radi na jačanju pravnog zastupanja uz pomoć advokata iz raznih sredina«.
Kako se navodi u novinama, među angažovanim advokatima nalaze se Kendal Kofi, bivši tužilac Majamija koji je predvodio nesrećni tim advokata koji je pokušao da zadrži otetog Eliana Gonzalesa, i Hoakin Ćafardet, advokat, takođe mafijaš, dobro poznat Venecueli, koji je zastupao ranije Posadu u sudskom procesu u Karakasu za eksploziju aviona kubanske avio-kompanije, jako vezan za Rikarda Keslinga, predstavnika Nacionalne kubansko-američke fondacije u Venecueli i jedan od podstrekača u opsadi kubanske ambasade za vreme jednodnevnog državnog udara od 11. aprila 2002. u Bolivarijanskoj Republici Venecueli.
Verzije koje navode novine govore o mogućem skorom pojavljivanju »uzvišenog« Posade Karilesa pred novinarima.
Santiago Alvarez Fernandez Magrinjat, isti lik koji je vozio Luisa Posadu Karilesa od Ostrva žena do Majamija, između 16. i 18 marta, to jest, pre 44 dana, u intervjuu za televizijski kanal iz Majamija, drsko je rekao da je Posada Kariles »dobro, slika, sluša vesti i čita«; doslovce, a svojim rečnikom, karakterističnim za neobrazovanog i prostog čoveka, rekao je - »moguće je da će narednih dana biti pozvan u Imigracioni biro, i čim se pojavi u Imigracionom birou, moraćete da ga vidite, da razgovarate sa njim.« »Za naredne dane se priprema njegov kraći intervju ukoliko advokati zaključe da je to u redu, da bi izneo informacije o nekim stavkama koje zaslužuju odgovor«. Zaista postoje stavke koje čekaju na odgovor, Vi to dobro znate, gospodine Džordž Buš.
Prema »Heraldu« - a vi znate da oni imaju mnogo veza sa mafijom, govorim prvenstveno o takozvanom Novom Heraldu – izvori iz američke prestonice su potvrdili da je Posadina molba za azil pala kao »hladan tuš« na visoke američke krugove. »Stvorio je političko trenje«, rekao je jedan visoki funkcioner koji je želeo da ostane anoniman. »Desilo se u najgore mogućem trenutku«.
Dobijene informacije ukazuju na to da Bušova administracija ne zna kako da izađe iz ovog zamršenog i neugodnog problema. Imaju tempiranu bombu u rukama. Ako su se igrali sa terorizmom, začeli ga, podržavali i razvijali, onda nema ničeg čudnog što ih je snašla tempirana bomba u rukama.
Takođe se tvrdi da je čak i Nacionalna kubansko-američka fondacija, glavni zaštitnik i finansijer Posade Karilesa, usko povezana sa vladama Sjedinjenih Država, zabrinuta, jer bi ovo pitanje moglo da okalja njenu već narušenu političku sliku, a plaši se i da će terorista povećati svoje zahteve jer zna mnogo toga.
U krugovima štampanih medija Njujorka komentariše se da vlada SAD intenzivno pregovara sa nekim centralnoameričkim zemljama da se izvrši tajno prebacivanje teroriste u bilo koju zemlju sa ovog područja.
S druge strane, tvrdi se da je vlada Salvadora dala do znanja vladi SAD raznim putevima da ne želi Posadu Karilesa na svojoj teritoriji – svi u nameri da se otarase mrtvaca, kao pacovi koji beže usred oluje -, i da je malo verovatno da će prihvatiti teroristu. Zemlja krajnje destinacije zavisiće od pritisaka Stejt departmenta. Već ćemo saznati koje je rezultate postigla cenjena dama koja obavlja funkciju Državnog sekretara, i koja danas obilazi ovu hemisferu da bi se razmatrale teme o demokratiji i vlasti ili o bezvlašću na ovoj hemisferi. Čak nisu saznali ni šta se dešava, čak nisu shvatili da su za nedelju dana, za samo nedelju dana, tri vlade zapale u ozbiljnu krizu.
Novinari navode da je kubanska optužba, na ovu temu Posade Karilesa, iznenadila vlasti SAD, koje znaju koliko je delikatna ova tema, pa su modifikovale svaku prethodnu nameru da prihvate Posadu na svojoj teritoriji.
Bio je tu pre mene i jedan od istaknutih govornika – Šafik – govorio je o »vrućem krompiru«. Kubanci dobro znaju šta je tek izvađen vruć krompir iz »pretis« lonca na šporetu: ispeče ti ruke, ispeče ti usne, jezik, ispeče sve; i tako oni idu, sa specijalnim krompirom koji nikako da se ohladi, a nećemo ni da dopustimo da se ohladi (Aplauzi).
U salvadorskim političkim krugovima se priča da će nekim rukovodiocima vladajuće partije ARENA biti problem ako ne pomognu Posadi.
U tom kontekstu, bivši ministar unutrašnjih poslova i biznismen koji je poslovao sa kafom, Mario Akosta Oertel, »veliki prijatelj Posadin i ljudi iz Majamija« bila bi osoba zadužena za pokretanje teme teroriste u El Salvadoru.
Akostina supruga dođe neka sestra teroristi uhapšenom na Kubi, Oto Reneu Rodrigezu Ljereni.
Prema novinarima jedne značajne televizijske mreže u Sjedinjenim Državama, njihove kolege u Majamiju kažu da se Posada Kariles krije u jednoj kući na Floridi.
Reporteri ove televizije u Majamiju smatraju da FBI zna gde se nalazi Posada i u čijem je društvu, i ne odbacuju mogućnost da među verzijama sa kojima će baratati prilikom njegovog prisilnog izlaska iz zemlje, pribegnu postupku optuživanja osobe koja ga je skrivala i onih koji su mu omogućili ulazak, koji su mu dali dozvolu za ulazak, onih koji znaju kako je ušao i gde se nalazi, a ne govore ništa.
Ovi reporteri tvrde da ne razumeju zašto FBI nije uhapsio Posadu, s obzirom na to da se terorista vodi kao begunac od venecuelanske pravde, još iz vremena vlade koja je prethodila predsedniku Čavesu.
Uprkos tome, kažu da ne bi mogli ni da ga pošalju u Venecuelu jer je američka vlada ubeđena da bi to bilo kao da su ga predali Kubi.
Vidite koji je to sofizam. Upravo se Kuba na samom početku odrekla prava da mu sudi jer su njeni sinovi u velikom broju bili žrtve zločina ovog monstruma, začetog i obučenog u SAD i korišćenog godinama. U protivnom, kako bi sve moglo da se objasni, ili kako bi mogla da se objasni drska ucena kojom drže vladu najmoćnije velesile koja je ikad postojala?
Prema mišljenju reportera, FBI pažljivo procenjuje scenarije kojima se izlažu, i smatraju da Bušova administracija još nije odlučila kako da se nosi sa slučajem – u stvari su nemi, oduzeti i zbunjeni -, ali pretpostavljaju da će FBI već imati pripremljen plan kada Posada izađe u javnost.
Novinari sa televizije Majamija komentarišu da su glavne televizijske mreže u SAD na tragu Posadi i vrlo blizu tome da otkriju njegovo sklonište. Postoje verzije da se krije u jednoj veoma luksuznoj kući, procenjenoj na otprilike tri miliona dolara, koja se nalazi u ekskluzivnom kvartu u predgrađu Majamija. Tu verovatno čita, sluša vesti i slika, drugi Pikaso, tamo u straćari imperije čija politika i kulturni ideal, bar što se tiče ove vlade, jeste da ima slikare krvlju umrljanih ruku, a u glavi ona varvarska izjava: »Stavili smo bombu, pa šta?«, ili ona famozna rečenica u slučaju italijanskog mladića Fabia di Celma: »Našao se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu«. Izgleda da su sada i on, i vlada SAD ili predsednik aktuelne administracije u pogrešno vreme na pogrešnom mestu (Aplauzi).
Vidite, ono što nisu uspeli da urade 180.000 ljudi koji rade u Odseku za bezbednost, 22 ustanove koje sarađuju i učestvuju u borbi protiv terorizma i u zaštiti unutrašnje bezbednosti SAD, pa ni 15 obaveštajnih agencija koje imaju na stotine milijardi dolara u budžetu; ono što nisu uspeli da urade, niti su uspeli da pronađu, na kraju će uraditi i otkriti američki štampani mediji.
Takođe kažu da FBI ne nadzire oblast gde se navodno nalazi Posada, i da je Edvardo Soto, advokat teroriste, radije davao izjave u javnosti i intervjue hispanskoj televiziji ne vodeći računa o tome da je trenutno Posada postao glavna meta većine televizijskih kanala u zemlji, da počinju da se mobilišu u funkciji njegovog pronalaženja i snimanja i da, ukoliko ga FBI ne otkrije, otkriće ga televizija.
Republikanski senator Norm Koleman je nedavno u jednom pismu potvrdio da je Odsek za bezbednost Otadžbine SAD dobio zahtev za azil na ime Posade Karilesa.
Setite se da je pre nekoliko dana Univerzitet informatičkih nauka (UCI) ispitivao obrazac gde su navedene obaveze advokata ili bilo koga drugog ko podnese dokument kojim se traži azil, i da zakoni predviđaju kaznu od nekoliko godina zatvora za one koji krše ove zahteve. Šta će reći zakon za one koji zauzimaju visoke, odnosno, veoma visoke funkcije, a saučesnici su u tom skrivanju, saučesnici su tog teroriste, tako što dozvole ili odobre ulazak, ili što je još gore, uvedu ga bez prethodne saglasnosti? I tu imamo jednu paralizovanu vladu koja mesec i po dana nije u stanju da uhapsi teroristu i sve saučesnike, pa i one najbeznačajnije, koji su prkosili naredbama najviših vlasti.
Ovo senatorovo pismo ukazuje da konačno postoje saznanja o dokumentu koji se brižljivo čuvao, a za koji smo nedavno pokazali veliki interes.
Šta doslovno piše u tom pismu?
»Poštovani gospodine Hjugs,
»Hvala Vam što ste odvojili vreme da kontaktirate sa mnom u vezi sa gospodinom Luisom Posadom Karilesom.
»Kao što znate, gospodina Karilesa je pomilovala predsednica Paname, Mireja Moskoso, dana 26. avgusta 2004. Advokat gospodina Karilesa je naveo da je ovaj ušao u SAD preko Meksika pre nekoliko nedelja.
»Ja sam takođe zabrinut, kao i Odsek za bezbednost otadžbine (DHS).«
»DHS mi je potvrdio da je advokat gospodina Karilesa podneo zahtev za azil za svog klijenta. Međutim, imajući u vidu njegova ranija teroristička dela, za koja je on sam priznao da ih je planirao i sproveo, Kariles ne može da bude izabran da dobije azil.
»DHS ne može da potvrdi da je Posada Kariles ušao u zemlju, ali je upozorio glavne agencije zadužene da primenjuju zakon, o njegovom mogućem prisustvu.« Ako želi da sazna, neka ta institucija potraži gospodina Santijaga Alvaresa, koji ga je prevezao brodićem od Ostrva žena do Majamija. To ne mogu nikako da demantuju, moraju da pređu preko onoga što bi moglo da im predstavlja noćnu moru, ali nije noćna mora, već je to neosporna i neoboriva istina. Za pet minuta su mogli da provere gde je to stvorenje koga su stvorile vlasti te zemlje, specijalne službe i vlada.
Senator dalje kaže: »... Ako ga pronađu, Kariles bi mogao da bude smesta deportovan iz Sjedinjenih Država zbog prošlih terorističkih aktivnosti.«
»Hvala još jednom što ste mi posvetili vreme. Cenim Vaš savet, i ako mogu ikako da Vam pomognem u budučnosti, molim Vas, ne ustručavajte se da me ponovo kontaktirate.
»Iskreno Vaš,
»Norm Koleman
»Senat Sjedinjenih Država.«
Po onome što možemo da procenimo, narednih dana očekujemo veoma važne vesti. Vlada SAD, ucenjena vlastitim zmijama koje je gajila u nedrima, nije imala hrabrosti da primeri jedino sredstvo koje joj ostaje: da smesta uhapsi Posadu Karilesa, da ispoštuje nacionalne i međunarodne zakone i preda ga venecuelanskom tribunalu koji treba da mu sudi. Već sam rekao da se Kuba odrekla suđenja baš zato da niko ne bi imao i najmanji izgovor.
Tamo u Venecueli postoji bolivarijanska vlada koja uživa ogroman ugled u svetu, zemlja se začas napuni novinarima kad god treba. Ima li bolje zemlje da mu se sudi, kad već Kuba neće? Pod kojim izgovorom ga sada ne bi poslali tamo?
Mi smo razmatrali da Venecuela ima najveće pravo, ali bismo prihvatili čak i međunarodni sud, potpuno nepristrasan, na jednom mestu gde bi se sve strane složile da se sudi ovom zločincu. I nije da je reč o nekoj važnoj ličnosti, ono što je važno kod ove ličnosti je to što otkriva svetu neizmerno licemerje, laži, nemoralnosti i cinizam sa kojim imperija drži svet potčinjenim. To je važno, i ne sme se zaboraviti. Svet traži da se sudi nepravdi, svet traži da se sudi licemerju, svet traži da se osude imperijalne metode kojima se obmanjuje i vlada ili održava vlast nad svetom, koja je sve manje održiva.
Obećao sam da neću puno dužiti, ostaje mi samo da se zahvalim onima koji su ovde govorili (Aplauzi).
Plašili smo se da će svečanost da se oduži. Znamo da je leto, da je jako sunce, da su neki krenuli, oni iz provincije do Havane, još u 22 časa, i da ste u 2 ujutru radili na okupljanju više od milion i trista hiljada građana, koje ne možemo videti jer su sav prazan prostor i sve avenije okolo Trga prepune sunarodnika.
Zaslužili ste neizmerno priznanje zbog vašeg revolucionarnog i patriotskog duha, zbog vaše podrške u ovom tako pravednom cilju, zbog toga što ste pokazali dostojanstvo i revolucionarni duh; zbog tišine i pažnje sa kojom ste slušali odvažne reči, dirljive i elokventne, svih onih koji su danas prošli ovom tribinom da bismo produbili naše informacije i naša saznanja o užasima koje je počinio jenkijevski imperijalizam nad narodima Latinske Amerike i čije su reči učvrstile naše poverenje i ubeđenje da će naši narodi biti slobodni i da će se ujediniti da bi odbranili iste ciljeve koje branimo ovde, na istom jeziku na kom oni, pa i ovi ovde razgovaraju, pa i oni koji govore engleski; jer na kraju, a neće biti ni teško, misleći i na onaj narod koji se nekada borio protiv kolonijalizma i čiji su mnogi sinovi poginuli u borbi protiv fašizma, udružiće se sa svojom latinoameričkom braćom uz borbi za pravdu, u borbi za istinu, u borbi za opstanak naše vrste.
Nikad nećemo zaboraviti ovaj čin, nikad nećemo zaboraviti reči solidarnosti naše braće sa juga, iz centralnog dela, sa severa. Jezik neće biti prepreka jer ćemo svi mi koji govorimo španski ili portugalski naučiti engleski, a jednog dana će oni koji govore engleski naučiti jezik Latinoamerikanaca, španski i portugalski (Aplauzi).
Kao što sam skoro rekao i pretvorilo se u glavni moto današnjeg skupa za Prvi maj: »... ovo čovečanstvo žudi za pravdom.« To ste vi ovde dokazali (Aplauzi i uzvici: »Fidel, Fidel!«)
I posmatrajući ovu ogromnu, neprevaziđenu i uzbuđenu masu, prisećam se, kao da je danas tog nezaboravnog 15. oktobra 1976, onog trenutka kada smo ispraćali žrtve monstrozne sabotaže na kubanski avion u Barbadosu, koja me je naterala da uzviknem: »Kada enegičan i snažan narod plače, nepravda podrhtava!«
Videćemo!
Živela XXX Godišnjica – koje se i danas sećamo – slavne i uzorne pobede herojskog naroda Vijetnama, koju imperijalizam nikada ne treba da zaboravi!
Otadžbina ili Smrt!
Pobedićemo!
(Ovacije).