Specijalni govor Predsednika Republike Kube, Fidela Kastra Ruza, pred rukovodiocima Partije, Države, Vlade i Unije mladih komunista, predstavnicima masovnih organizacija, oficirima, borcima Revolucionarnih oružanih snaga (FAR) i Ministarstva unutrašnjih poslova (MININT), porodicama i preživelim žrtvama terorističkih akata Imperije u našoj zemlji, u Palati konvencija, 15. april 2005 g.

(Stenografska verzija - Državni savet)

Otpevali smo himnu, a pošto ne možemo da zaboravimo da se danas navršava godišnjica onog podmuklog iznenadnog napada od strane vazduhoplovnih snaga vlade Sjedinjenih Država, sa kubanskim oznakama, smatramo dakle za shodno da se podsetimo nekih slika vezanih za događaje tih dana, koji su označili početak imperijalističkog plaćeničkog napada; plaćenika i imperijalizma, jer su oboje stigli u istom konvoju, jedan iza drugoga, očekujući da na mostobranu izvrše pripreme, što nije ni malo potrajalo, ni dok trepneš.

Zbog toga smo danas ovde. Bili bi smo u svakom slučaju. Ovako ili onako, narod bi otišao da se bori i porazio bi invazore; ali jedan veliki deo naše zemlje bi bio uništen i izginuo bi u jednom takvom sukobu.

Juče sam se setio onoga što se dogodilo u Gvatemali sa jednom plaćeničkom invazijom tog tipa: 200.000 žrtava i jedna ljigava Država - juče sam je tako okvalifikovao -, juče sam im dao to ime: Države ljigavci. Takvih ima više u ovoj hemisferi, kao i u Evropi.

Pogledajmo sa uvažavanjem, zahvalnim mislima i počašću na one koji su jednog dana kao što je današnji, boreći se i odmah oporavljajući od iznenađenja, učinili mogućim da mi danas budemo ovde (aplauzi).
(Puštaju video)

Dragi sunarodnici:
Juče smo govorili o jednoj čudnoj teoriji, koja je nastala pre jedva 48 sati, da je prisustvo Posade Karilesa u SAD izmišljotina kubanske obaveštajne službe. To me primorava da pokažem šta se zaista dogodilo. Kako je Posada Kariles stigao u SAD i ko ga je odveo, uz popriličnu bezbednost. Možda ima još nekih detalja koje bi još trebalo precizirati, ali u suštini, kako je izveden put Posade Karilesa od zatvora u Panami do Majamija, a posle bi smo onda mogli da izvučemo neki zaključak o toj temi, i da li je bilo moguće da kubanska obaveštajna služba smisli taj put, to jest da ga sprovede.

Moram da se vratim na zoru 26. avgusta 2004 g., kada je bivši šef panamske policije, Karlos Suarez, otišao po oslobođene teroriste u zatvor El Renaser.

"Luis Posada Kariles, Pedro Remon Rodriges, Giljermo Novo Sampoli i Gaspar Himenes Eskobedo, su se uputili na aerodrom panamske prestonice,Tukumen, gde su ih čekala dva mala aviona koja je poslao u tu zemlju iz Majamija " ugledni gospodin Santjago Alvares Fernandes Magrinja". Juče sam obećao da ću govoriti o njemu i objasniti ko je on.

"Vrlo rano ujutru istog dana, oba aviona su poletela sa teroristima i onima koji su došli po njih.
"Jedan od njih, onaj u kome je putovao Posada i drugi teroristi koji žive u SAD, Ernesto Abreu, Orlando Gonzales i Migel Alvares, uputio se na aerodrom "Ramon Viljeda Morales" u San Pedro Suli, Honduras, gde ga je sačekao Rafael Ernandes Nodarse, šef antikubanske terorističke strukture koja se nalazi u toj zemlji i trgovac oružjem, kubanskog porekla, sa boravištem u pomenutom gradu." On je nešto kao šef interesne kancelarije Posade Karilesa u Hondurasu. Taj gospodin je tamo, svi ga poznaju i znaju ko je. Tamo se sve zna i dobro se prikriva koliko se zna.

"Za ulazak u San Pedro Sulu, Posada je koristio američki pasoš na ime Melvin Klod Tompson". Da, tamo je negde izgubljen, ne znam gde, ne znam da li u Panami, neki pasoš i završio je u rukama Posade Karilesa.
"Novine iz Hondurasa su objavile vest o prisustva Posade Karilesa u San Pedru Suli i o podršci koju je dobio od Rafaela Ernandesa Nodarsea.

"Kasnije se Posada kretao po Centralnoj Americi sa lažnim dokumentima.
"U terorističkim krugovima u Majamiju, ovih meseci su pominjali opsesivne nasilne Posadine planove protiv naše zemlje i podstrek koji misli da im da kada stigne u SAD." Juče smo pročitali šta je o planovima Posade Karilesa iz Majamija izjavio "urbanista", onaj koji je rekao da nije tako loše postavljati bombe u hotele.
Polovinom marta, stiže jedna vest koju je objavilo glasilo meksičke države Kintana Roo, "Da Kintana Roo sazna", tako se zove.

Sa datumom 14 mart - prošlog meseca - danas je mesec i jedan dan, imajući u vidu da mart ima 31 dan, bilo bi 32 ukupno - taj organ objavljuje:
" Jedan brod za lovljenje škampi se nasukao na greben "El Farito" - ovde stavlja čak i na engleskom "Monday, March 14, 2005, piše Karlos Gaska,"Da Kintana Roo sazna" - tako se zovu novine. Mora da je Kintana Roo saznala, a naravno i mi koji čitamo to glasilo.

I opet se ponavlja jedan naslovšić, evo ga, to je kopija tih novina.
"Piše Karlos Gaska" - ponavlja -, "Da Kintana Roo sazna", Ostrvo Muheres, Kintana Roo" - jer to ostrvo Muheres pripada toj državi, preko puta je južne obale Meksika, u turističkoj zoni. Stavlja datum 14. mart i kaže:
"Jedan brod od onih za lovljenje škampi, koji je išao sa FLoride prema ostrvu Muheres, bio je šest sati nasukan blizu zone grebena "El Farito". Plovilo sa američkom zastavom je loše ušlo u luku i u zoni plićaka se nasukalo.

"Bilo je više pokušaja da se teško plovilo izvuče iz plićaka, ali je posle mnogo napora najzad oslobođeno, ali je onda Mornarica odlučila da pregleda strani brod" - tako ga zove - pod imenom "Santrina" - bio je toliko "svet" kao i oni koji su plovili na njemu.

"Problem je otpočeo oko 7:45, kada je plovilo "Santrina" ostalo nasukano u zalivu i uprkos pomoći više pojedinačnih brodova, sve je bilo uzaludno.

"Na to mesto su takođe stigli pripadnici Sedme pomorske zone i Nacionalne ribarske komisije (Conapesca) i posle oslobađanja broda, dopratili su ga do betonskog mola za kontrolu, gde su uz pomoć pasa obučenih za otkrivanje narkotika i ronilaca, pristupili brižljivijoj inspekciji.

"Do ovog trenutka se ne zna da li je bilo neke kazne za vlasnika tog plovila, ali je lučki kapetan najavio da se taj brod neće pomeriti dok se ne završi istraga.

"Santrina" je imala petočlanu posadu, među kojom je bio kapetan broda, Hose Puhol, koji je odbio da da medijima bilo kakvu informaciju o razlogu ulaska u luku. Ipak je moglo da se proveri da je u unutrašnjosti plovila postojao znatan i čudan broj boca sa kiseonikom, kompresorska oprema i neka vrsta hidraulične dizalice na gornjem delu."

Dobro, to je 14. 3 objavio taj list.
Drugi list iz Kinatane Roo, koji se zove " Zbog toga", već je 16. marta, dva dana kasnije, objavio:
"Santrina" oslobođena iz plićaka blizu obale, prošla rutinsku kontrolu" - to malim slovima, a većim slovima "Santrina" će nastaviti put za Majami.

"Problemi sa upravljanjem" - to jest, sa posadom -, " doveli su do toga da se brod nasuče. Nije prouzrokovao štetu, niti je pronađena ikakva nepravilnost kod posade, kaže Lučka kapetanija".

"Piše Jolanda Gutieres, Ostrvo Muheres, 14. mart: Pošto je prošao rutinsku inspekciju odgovarajućih vlasti, i nisu pronađene nikakve nepravilnosti, brod za lovljenje škampi "Santrina", koji je bio nasukan na ulasku na Ostrvo Muheres, isploviće prema Majamiju ove srede, pošto se snabde gorivom, hranom i vodom za put.

"Kako je obavestio Anhel Gabriel Valjehos Sanćez, službenik za otpremu Kapetanije, u odsustvu svog šefa, plovilo je imalo problema u upravljanju i zbog toga se nasukalo blizu obale, iako, srećom, u zoni bez grebena, zbog čega smatra da nije bilo nikakve ekološke štete.

"Dodao je da su "Santrinu", kada se vezala za betonski mol, posetile vlasti koje stupaju u akciju kada neki brod sa stranom zastavom uđe u luku, pri čemu je prva instanca koja se pojavljuje Mornarica Meksika, čiji su pripadnici, uz podršku pasa obučenih za otkrivanje narkotika i oružja, pregledali plovilo ne našavši nikakve nepravilnosti.

"Isto tako su odgovarajuću inspekciju izvršile migracione vlasti, međunarodne sanitarne vlasti, Sagrapa i najzad Lučka kapetanija, čiji se posao, posle koordinacje operacije spasavanja, ograničio na sastavljanje odgovarajućih zapisnika o nezgodi.

"Na izričito pitanje Valjehosa Sanćeza potvrdio je da neće biti nikakve kazne za kapetana "Santrine", Hosea Puhola, stoga što se, prema njegovim rečima, radilo o običnoj nezgodi koja ne zaslužuje neku kaznu.

"Kako brod, tako i posada imaju kompletnu urednu dokumentaciju, registrovani su na odgovarajući način i do sada nemamo izveštaj ni jednih vlasti da su učestvovale u reviziji.

"Službenik za otpremu je dodao da je bord isplovio sa Bahama i krajnje odredište mu je bilo Majami, gde bi se prema komentaru Hosea Puhola, obavila odgovarajuća adaptacija i izmene na "Santrini" za njeno pretvaranje u školski brod."

Vraćam se nazad. Danas sam imao nešto malo više vremena.
Ovde već počinjem da govorim o urbanisti.

Ko je vlasnik tog broda nazvanog "Santrina"? Pa, urbanista, Santjago Alvares Fernandes Magrinja, zastupnik, onaj koji je juče govorio, onaj koji je odredio advokata - mislim da se advokat zove Soto - kao jedinog zastupnika i, on, prijatelj i opunomoćenik Posade.

"Santrina" je bila iznajmljena pod pokroviteljstvom Fondacije za pomorsku ekološku zaštitu "Caribe Dive&Research Fundation, Inc". Fondacije se, uglavnom, prave radi "plemenitih" ciljeva, kao na primer, Nacionalna kubansko-američka fondacija (smeh), shvatate? Sve je fondacija, pa i fondacija za sticanje vlasništva nad ovim brodom za lovljenje škampi. A korišćen je za obavljanje terorističkih akcija protiv Kube. Obavestićemo vladu, da vidimo da li će ga uhvatiti, jer je to terorističko plovilo.

"Slučajno je predsednik ove fondacije" - predsednik - "terorista Ernesto Abreu, već pominjan kao jedan od onih koji su putovali u Panamu da preuzmu Posadu" - u malom avionu -, a "blagajnik" - fondacije - "je Santjago Alvares", urbanista, koji je takođe išao po njega, koji sve plaća, kako se kaže, uspešan i napredan poslovni čovek.

"Tako kako je preneo lokalni meksički dnevnik "Zbog toga" od 16. marta, "Santrinom " je upravljao kapetan, stari agent CIAe" - stari agent CIAe - "Hose Puhol, poznat kao "Pepin", a na brodu je putovao i sam Santjago Alvares, što je zabeleženo na fotografiji objavljenoj u istim novinama u članku pod naslovom "Santrina nastavlja put ka Majamiju".

(Pokazuje fotografiju i čita ispod nje: "Kapetan i mornar broda "Santrina" koji se nasukao u uvali Ostrva Muheres, koji može da nastavi svoju put za Majami. Foto Mario Alonso.")
Ovde su fotografije, ovde u novinama. Druga je: "Gabriel Valjehos Sanćez, službenik za otpremu Lučke kapetanije" (pokazuje fotografije).

Posle počinje pričica. Sve to se dešava 16, ovde je objavljeno.
"31 marta dnevnik "Novi Herald" objavljuje članak od naslovom "Smatra se izvodljivim da SAD daju boravak Posadi Karlesu", gde se pominje da bi terorista mogao da obezbedi legalni boravak u SAD kao priznanje za usluge pružene američkoj vojsci" - da, proizveden je u "lovca", kako je već rečeno - "tokom rata u Vjetnamu" - da, tokom rata, ali nigde ne stoji da je gospodin Posada Kariles bio u Vjetnamu -, "iako bi, njegova prošlost vezana za terorizam predstavljala dilemu za vlasti te zemlje". To je ono što kažu novine, dobro pogledajte, "Novi Herald", nije stari Herald, već novi, prilagođeniji, sinhronizovaniji sa mafijom.

"Novinar je citirao izjave teroriste Santjaga Alvaresa" - bolje rečeno, ovde u izveštaju stoji urbaniste Santjaga Alvaresa, naprednog poslovnog čoveka -, koji je potvrdio da bi ga podržao u obezbeđivanju pravnog zastupnika koji mu bude bio potreban.

"Dnevnik je istakao da je, prema svedočenjima dobijenim od izvora bliskih procesu, Posada stigao u Majami pre nedelju dana, morskim putem, što se poklapa sa dolaskom "Santrine" u taj grad. " Ne znam da li je nosio helikopter ili nosač helikoptera, pa su čoveka podigli, spustili, iskrcali, ali mi se čini da su ti podatci interesantni.
"Po njegovim prijateljima, Posada će biti javno predstavljen kao starac bolestan od više različitih bolesti, u cilju da bude legalno prihvaćen u SAD kao humanitarni slučaj. Totalna laž, jer je iz Paname izašao u odličnom zdravlju, uprkos tome što su saučesnici Moskose uzalud nastojali da proizvedu sličnu priču".

Do đavola! Šteta što ga nemam ovde... Ah, Karlitos, ovde je pre neki dan bio jedan papir gde su bili svi organi koje je stvorila vlada SAD posle atentata, jer se ne zna koliko stotina hiljada košta sve to što su stvorili, a mi im zaista možemo pružiti besplatnu, logičnu i elementarnu informaciju. Nas nije koštala više od nekoliko papira, čitanja nekih novina.

"Glavne mere usvojene u SAD posle 11. septembra".
"U oktobru 2001 g. je usvojen takozvani Patriotski zakon, koji proširuje operativne kapacitete organa bezbednosti u SAD za obavljanje špijunskih poslova. Utvrđuje šire definicije koncepta terorizma i podiže zakonske kazne za osobe i organizacije povezane sa aktivnostima te vrste.

"Stvoreno je Odelenje za unutrašnju bezbednost, najveća federalna agencija u istoriji zemlje, sa 180.000 zaposlenih, sastavljena od 22 organizacije, uključujući i Carinu, Imigraciju i Obalsku stražu, sa zadatkom da štiti američku teritoriju, a u 2005 g. joj je dodeljen budžet od 30. milijardi dolara" - nezavisno od drugih, od svake pojedine institucije koja je čini; 22 institucije - kao što sam rekao- sačinjavaju Odeljenje za unutrašnju bezbednost.

"Usvojene su mere usmerene ka jačanju i proširenju funkcija različitih aparata sigurnosti, kao što je FBI i CIA, i odnosa i koordinacije između njih i lokalnih organa, primeni novih tehnologija komunikacije i uspostavljanju banaka podataka sačinjenih od osumnjičenih za terorizam i njihovih sposobnosti i kontakata".

"U FBIu su dobile prioritet protiv-terorističke aktivnosti i postignut je značajan napredak u modernizaciji tehnološke infrastrukture. Sve teritorijalne kancelarije su povezane preko kompjuterske mreže. Stvoreno je radno mesto direktora Nacionalne obaveštajne službe, koji ima vlast nad budžetom i nadgleda 15 obaveštajnih agencija i njihovu potpunu integraciju. Za tu dužnost je imenovan Džon Dimitri Negroponte, figura poznata po svojim vezama sa prljavim ratom i političkim skandalima, kao Iran-Gate.

"Jedna nova nacionalna strategija kontraobaveštajne službe, usvojena u martu ove godine, uključuje ofanzivne i defanzivne aktivnosti vođene na nacionalnoj teritoriji i u inostranstvu" - treba biti oprezan, zamislite, "ofanzivne i defanzivne aktivnosti" - za zaštitu od tradicionalnih i nepredviđenih pretnji koje potiču od stranih obaveštajnih službi.

Ustanovljen je Centar za integraciju terorističkih pretnji radi analiziranja informacija vezanih za njih i Centar za filtriranje terorista" - imaju čak i filter za teroriste - " za konsolidaciju i unifikaciju raznih lista osoba pod prismotrom.

"U diplomatskom okruženju, u takozvanoj borbi protiv terorizma, ostvareni su sporazumi radi povećanja saradnje obaveštajnih službi trećih zemalja sa SAD, označavanja terorista i zamrzavanja njihovih fondova.
"Osim toga je stvorena jedna nova vojna komanda, Komanda Sever, zadužena izričito za integralnu zaštitu američke teritorije.

"Pojačana je bezbednost avionskog prevoza, uz povećanje kompletnog pregleda prtljaga, obuku pilota za nošenje oružja i upotrebu detektorske opreme za eksploziv i ubacivanje stražara na letove", postavljanje stražara na letove.

"Lučke inspekcije su centralizovane u jedno jedino pojačano telo, carinsko i graničarsko i uspostavljeni su novi postupci za ulazak i sistem kontrole sa upotrebom biometrijske tehnologije i digitalnih otisaka visoke preciznosti na carini i ulaznim punktovima, a osim toga su postali još stroži registri stranaca u zemlji.

"Usvojene su nove mera sigurnosti za prtljag i luke, uz nabavku novih sredstava, jačanje službe obalske straže i uspostavljanje takozvane Inicijative za sigurnost tereta u kontejnerima. Povećani su kapaciteti i strategija biološke odbrane radi otkrivanja i suočavanja sa pretnjom od takozvanog bioterorizma i hemijskih, radioloških i nuklearnih napada.
"Razvili su inicijativu za zaštitu takozvane kritične infrastrukture od terorističkih pretnji, uključujući hemijska i nuklearna postrojenja i druge potencijalne mete".

Sve je to stvoreno, 180.000 zaposlenih i 30 milijardi dolara, 22 institucije, 15 agencija i sva najmodernija tehnologija. Ako je sve to bilo nesposobno da spreči ulazak najstarijeg, verovatno najobučenijeg i možda najbeskrupuloznijeg teroriste koji je ušao u SAD, a da to niko ne zna, da li je moguće da predsednik SAD to ne zna, ili da barem ne pita nekoga kada mu bude rekao da se govori o tome da je Posada Kariles stigao tamo, nešto što strašno pogađa ugled SAD, čast SAD, moral američkog naroda? Zar je moguće da ne sazna?

Ali čak i da dopustimo da nije saznao, ako bi neko pošao od te teorije, zbog njegovih mnogobrojnih obaveza, itd., puta u Rim, njegovog bola zbog smrti Pape Jovana Pavla II. Za šta onda služi predsednik SAD i za šta služi taj ogromni aparat, najveći i najčuveniji koji je stvoren u istoriji za zaštitu jedne nacije od terorizma?

Dodajmo tome ličnost, urbanistu.

"Urbanista Santjago Alvares Fernandes Magrinja" - taj koji je tamo u Majamiju i govori svaki dan; ako taj ogromni sigurnosni aparat, ako to Odelenje za unutrašnju bezbednost želi da zna ko ga je odveo, eno im ga tamo. Neka idu tamo ako hoće i neka razgovaraju s ljudima tamo, pogledaju fotografiju, nađu Puhola i pitaju ga, sakupe sve podatke, kakav su manevar napravili, zašto ne postoji ni najmanja sumnja da je ulazak gospodina tamo vezan sa tom operacijom, tim brodom. Oni moraju da znaju, ili, dobro, treba da znaju, treba samo da ih pitate, to je jako lako, šta je radio taj gospodin na tom brodu? Osim toga, ta čudna ruta, pošao je sa Bahama i uputo se u Majami; jer koliko ja znam Bahami su ovde, to smo proučavali 20 puta.

Sećam se da smo kada su kidnapovali onaj avion na Ostrvu Huventud, gledali koliko goriva ima, u kakvom je stanju taj avion, da li će ići za Bahame, da li će stiči ili ne, gde će prvo stići, sve razdaljine. Bahami su ovde, manje više na severu od Vilja Klare, Kamagveja, iako su neka ostrva malo dalje. Ostrva Muheres su ovde, čak nisu ni u Meksičkom zalivu, ona su na jugu Jukatanskog kanala, ili na liniji koja ide od Pinar del Ria prema poluostrvu Jukatan.

Ja sam jednom putovao na Ostrvo Muheres - pozvao me je Lopes Portiljo, koji je već umro. Bio je Predsednik Meksika - tamo je bio neki sastanak. Kuba je bila predsednik Nesvrstanih, bilo je elementarno da pozovu Kubu; ali, kao i uvek, jenkijevski pritisci, strašne stvari.

Odnosi su bili dobri i bili su u dilemi, jer je onaj koji je bio predsednk rekao da ako ja idem on ne ide, a onda bi im pokvarili zabavu, jer ako on ne bi otišao - a bio je Predsednik SAD - na jedan sastanak, zabava bi propala. Ja sam bio Predsednik ne samo ove nacije, nego i Predsednik Pokreta nesvrstanih.

Ovde je održan samit 1979 g. - to se dogodilo 1980 g., - a on nas je zamolio kao prijatelj - zaista nije bio grub - , da učinimo nešto, da shvatimo da Meksiku ne bi odgovaralo da se taj sastanak, čiji je bio domaćin, održi i da propadne. Bo je u moralnoj dilemi; ali na planu prijateljstva se obratio zemlji moleći da to uzmemo u obzir, da shvatimo, i pozvao me je na Ostrvo Muheres da tamo porazgovaramo. Čak sam skočio i u vodu, bio sam veliki ljubitelj podmorskih istraživanja. Čak sam ulovio i neku ribicu tamo, šta da vam pričam (smeh).

Da, otišao sam. Pratio me je njegov sin; ja sam takođe tamo išao brodom. Neko kamenje, neke struje, tamo ima mnogo struja; voda bistra, da bistrija ne može biti, ta koju sam tamo video, divno. Nije mi ni najmanje teško da hvalim te vode. Ne patim od egoizma, i šovinizma, ni jedne vrste. Ne plašim se turističike konkurencije ili takvih stvari. Mesto je izvrsno. Strašno je to što tamo postoji sa arheološke tačke gledišta! Preporučujem ga.

Tamo ima puno hotela i zgrada; ali oni koji dolaze, na stotine hiljada, to su turistički krstareći brodovi, koji unutra imaju sve, sobu, trpezarije, rekreaciju, sve, i potapaju privredu karipskih zemalja, koja osim od ciklona, ponekad pati i od suše i od mera kao što je ona koju je usvojila Evropa, povlačeći preferencijale za njihove bananske proizvode, zbog pritiska SAD koje su štitile i branile svoje velike multinacionalne kompanije koje su razvile velike plantaže na kontinentu i nisu ništa htele da znaju o mikrokonkurenciji - ako se tako može nazvati - karipskih zemalja, kao Jamajka i druge, koje su kao jednu od osnovnih proizvodnji imale banane. Sve to su im oduzeli.

Ali, osim toga, imali su i preferencijale za šećer, u proizvodnji šećera; drugi su proizvodili šećer i nedavno su Karibima ukinuli i te preferencijale koje su imali.

Osnovno što ostaje tim ostrvima, i upravo sem nekoliko sati razgovarao sa Premijerom Antigve i Barbude, i sa drugima , onim iz Dominikane - o čemu ste vi čitali u novinama da su bili ovde i puno smo razgovarali -, i objašnjavali su tragediju koju trpe kao posledicu krstarećih brodova. A ja sam im rekao: "Vidite, mi smo upoznali neke krstareće brodove dok su bili evropske linije. Sad su već sve te linije usisane od strane velikih preduzeća iz SAD. Svaki put su sve veći, 2.000, 3.000, tako da su skoro nepotrebni hoteli. Ostavljaju đubre na nekima od tih mesta, potroše nekoliko dolara kupujući nekoliko suvenira, ne smeštaju se ni u jedan hotel, ne zapošljavaju tamošnju radnu snagu koja živi od turizma. Sve je na brodovima, to je uništavajuće." Rekao sam im: "Budite uvereni da ovde neće doći krstareći brodovi. Kuba neće prihvatiti krstareće brodove, a oni koji budu želeli da putuju, neka putuju u čemu žele, ali za krstareće brodove neće biti ulaska". Već ih dobro poznajemo.

To sam im rekao i primetio na njima rastuće osećanje odbijanja, jer, mislim da čak plaćaju 4-5 dolara po turisti, a u stvari, Karibi - uključujući Kubu, iako je njime još mnogo više potrebno nego nama - imaju velike mogućnosti u turizmu.

Uzeli su im banane, uzeli su im šećer i sada ih upropašćuju sa krstarećim brodovima; male zemlje, koje često nemaju ni aerodrom, ili gde ne postoje avionske linije, nema brodova. To su zemlje koje imaju problema i mi smo ih podržali.

Morao sam to da objasnim jer se tu nalazi i ono ostrvo na koje su išli. Dobro, širom je otvoreno, i stotine su hiljada onih koji odlaze na tim krstarećim brodovima na to ostrvo. Potopiće ga.

Poznajem mesto, i nije pored Majamija, blizu je Belizea i Kintane Roo. Trebalo bi imati mapu, videli bi ste na mapici gde je i videli bi ste kako je čudno krstarenje kapetana Puhola: pošao je sa Bahama u pravcu Majamija. A Bahami su ovde, pošao je sa Bahama u Majami, ali je napravio ovaj zaokret: prošao je Floridski moreuz, prošao je Jukatanski moreuz i uputio se u blizinu obala Centralne Amerike. Tamo je išao kada se nasukao na ostrvo Muheres.

Nije potrebno potrošiti 30. milijardi dolara da bi se znalo da su ovaj brod, njegov kapetan i njegov vlasnik bili u jednoj čudnoj misiji. Da su radili nešto nelegalno.

Dakle, ovaj gospodin - rodio se tamo negde u Matanzasu 1941 g. - "je po profesiji preduzimač i vlasnik građevinske firme C.G.C., sa sedištem u Majamiju, gde živi. Ima pomorska i vojna znanja."
Ne znam kakva, ali to stoji ovde na kartici. Možda se kasnije zainteresujem za njegova pomorska znanja, da li je studirao u nekoj pomorskoj akademiji? Sumnjam u to; on je isti kao i onaj drugi. Vojnici? Ono što je mogla da ih nauči CIA. Proverićemo.

Dobro, njegova priča, a rodio se 1941 g. Ja ne znam kada je studirao.
Vidite, pretpostavlja se da je 1960 g. imao 19 godina.

"Pripadao je "Komandosima L" početkom decenije 60-tih godina - njegova znanja verovatno nisu akademska - ", doba kada je dobio vojnu obuku u kampu "Manuel Artime" - aha! To je bio izdajnički kamp plaćenika, od onih koju su došli preko Hirona, koje smo upravo ovde spomenuli - "tih godina. Njegov otac je bio vlasnik broda "Alizan" - to treba da bude pomorsko znanje - "korišćenog kao brod majka" - da, imali su znanje u majčinu. Brod majka je bio onaj koji su koristili za vršenje piratskih napada na Kubu. Sa tih takozvanih brodova majki su izlazila manja i brza plovila da bi napadala naše obale -. "Jedna takva akcija je izvršena u maju 1963 g. od strane pomenute organizacije, na sovjetski brod "Baku". Brod koji bi sigurno otišao sa Kube. Ulazili su u moreuz, na pomorske rute.

"Po Alvaresu, u deceniji 60 g. je učestvovao u nasilnim operacijama na južnoj obali zone koja obuhvata područje između Sienfuegosa i Trinidada" - odatle njegova pomorska znanja.

"Učestvovao je u napadu u Boka de Sami, 12. oktobra 1971 g., kojom prilikom su ubijene dve osobe i bila teško ranjena jedna devojčica koja je ostala invalid"- drugarica koja je juče govorila i koja je u 15 godina sanjala o tome da koristi cipele, koje nikada nije mogla da koristi, a koja je ovde, upravo pored oca ubijenog mladog Italijana (aplauzi).

Pogledajte istorijat "prosperitetnog" poslovnog čoveka o kome su nam juče govorili, "stručnjaka za urbanizam" i zastupnika Posade Karilesa tamo u SAD. Niko ne može da objasni kako taj čovek tamo može biti slobodan. A koju je ulogu igrao već znaju, ako žele da znaju, 180.000 zaposlenih i 22 institucije i 15 obaveštajnih agencija. Nek ga ispitaju! Najtačnije, najpreciznije podatke koje bi mogao da im da, kakav su manevar izveli ili nešto drugo.

Treba videti da li je čovek zaista ušao preko granice, šta su posejali, ili su ga doveli morskim putem Lako je saznati. Neka ga zovu i pitaju, potraže taj brod, koji mora da je tamo na nekom gatu. Obalska straža mora odlično da zna, odlično, gde je taj brod i koji su drugi ljudi umešani i kada je stigao i kada je pošao i kako su sišli.

Ako žele da provere gde je Posada Kariles, neka pitaju tog gospodina i druge, šta znaju. Neću im reći da pitaju advokata, advokat tamo obavlja svoju profesiju, to je legalno; drugi krijumčare teroriste u SAD, a tamo su usvojeni zakoni. Hajde da koristimo zakon, mere.

Već sam ovde pročitao. Definisani su svi prestupi. Oni koji imaju kontakte sa teroristima, ali i oni koji ih krijumčare. A Predsednik SAD treba da misli na sopstveno samoljublje, na sopstveni ponos, da li su mu ili ne tražili dozvolu da dovedu tu veoma složenu ličnost, čije prisustvo tamo - ponavljam - predstavlja sramotu i može da dovede do ozbiljnih problema i krize.

Sve je to mnogo gore nego vodoinstalateri iz Votergejta. Mnogo je ozbiljnije. Zemlja koja je u ratu, čiji vojnici se bore tamo u Avganistanu i u Iraku, u borbi, kako kažu, protiv terorizma. Rat je. Ima gubitaka. Ima ljudi koji ginu u tim zemljama,. Mnogo!

Koliko ih je poginulo u Iraku i Avganistanu? U Iraku, sigurno, mora da ih je desetine, stotine hiljada. Svaki dan tamo ginu kao posledica tog rata protiv terorizma. Kako neko može sebi da dozvoli da jednu osobu kao što je ova odvede u SAD? To je zaista jako ozbiljna stvar. Niko to ne može da porekne i to mora da povredi čast i osećanja američkih građana.

Ako žele da znaju, ako žele da izađu iz misterije, sama štampa, ako želi da istraži, tu su joj podatci. Neka nađu brod pre nego što ga potope, pre nego što ga sakriju? Neka brzo odu tamo reporteri i TV kuće i potraže brod!
Ako žele daću im još jednom tačan podatak.

Zove se "Santrina". Spelijem: S,a, n, t , r, i, n, a. Neću govoriti kao što kažu: S kao Sanatjago, a kao Argentina, n kao nacija, t kao teroristi, r kao repati, i kao ignoranti, n kao negativni i a kao animalni (smeh i aplauzi). neka odu i brzo ga potraže pre nego što ga ofarbaju u drugu boju.

Dakle dobro. Nastavljam priču o urbanisti. Pa, teško je, zar ne? U oktobru će se navršiti 34 godine, od kada je taj strašni kriminalac napao luku Sama, pobio građane i doveo do ove strašne priče ove devojke, koja je potresla zemlju, i koja se pojavila pred sudom. Aha! Jer ne treba da zaborave šta nam duguju. Nije se o tome govorilo, ali ako su oni teroristima koji su napadali našu zemlju davali desetine miliona, novac oduzet od našeg naroda, novac sakupljen tokom niza godina, za telefonske usluge koje pružamo, a dali su ga teroristima, i naš narod takođe mora da traži, a to su desetine, stotine milijardi. Da, mereći istim metrom - koji su oni izmislili, kao posledicu nesreće u kojoj su poginuli piloti. Nesreće koju su oni izazvali i na koju smo mi desetinama puta upozoravali. Onda, konfiskovali su naš novac i dali mu ga. Tako oni prate terorizam.

Pred svetom je vrlo jasno i očigledno ko je taj urbanista i opunomoćenik Posade Karilesa. I kakva hrabrost, kakva drskost: " Pa, postavljanje bombi u hotele nije loše", izjavio je tamo na američkoj televiziji. Neka ga tamo traže. Ili ga takođe štite, ili ne žele da ga pipnu ni prstom.
Nastavlja se priča o tipu.

"U deceniji 90-tih ponovo je započeo svoju terorističku aktivnost na agresivan način. To je period u kome je upoznao kontrarevolucionarnog vođu, Nelsia Ignasia Kastra Matosa, iz Partije naroda, sa kojim se uključio u planove protiv Kube.

"Santjago Alvares je bio jedan od onih koji su pratili Luisa Posadu Karilesa i drugu trojicu kubansko-američkih terorista u izvršenju plana atentata na kubanskog Predsednika, tokom održavanja X Iberoameričkog samita u Panami, u novembru 2000 g. Iako na kraju nije učestvovao, bio je tesno povezan sa pripremama te propale akcije.

"U 2001 g. zajedno sa Kastrom Matosom je pripremio, realizovao i rukovodio jednim oružanim upadom sa severne obale, u provinciju Vilja Klara" - to je već bilo u koordinaciji sa Posadom Karilesom, koji je bio u zatvoru, tamo u zatvoru u Panami. Koordinirao je sa tim elementima teroristička dela protiv Kube," - akciju u kojoj su uhapšeni Maksimo Praderos, Iosvani Suriz i Santjago Padron, koji su hteli da izvrše sabotaže u turističkim objektima, između ostalih i u kabareu "Tropikana". Alvares je bio jedan od onih koji su finansirali kupovinu oružja za tu akciju i povredio je kubanske teritorijalne vode, kada je svojom brzom jahtom prevezao trojicu terorista, uhvaćenih 26. aprila 2001 g. Protiv Alvaresa je zbog tog događaja pokrenut sudski proces.

(Puštaju video).
Santjago: Alo. Da
Iosvani: Čuješ Santjago, ja sam, Iosvani.
Santjago: Iosvani!
Iosvani: Kako si!
Santjago:Čoveče, kako je tamo?
Iosvani: Ovde, ovde ti je usijano, brother.
Santjago: Da?
Iosvani: Da, ne, ti znaš kako je to.
Santjago: ... Ovde su rekli da je bilo pucnjave u Sagvi la Grande.
Iosvani: Aha! Ne znam, ne znam ništa o tome, nisam čuo.
Santjago: Da, rekli su da su uhvatili tri čoveka iz Majamija u pucnjavi u Sagvi la Grande.
Iosvani: Ne, nisam čuo za to.
Santjago: A ti, je si li mogao da se krećeš?
Iosvani: Pa, ja sam... ja sam ovde još uvek u brdima.
Santjago: Ne, nemoj da kažeš gde si.
Iosvani: A?
Santjago: Šta?
Iosvani: Ja sam u brdima.
Santjago: Nemoj da kažeš gde si.
Iosvani:Okej
Santjago: Šta?
Iosvani: Zakovan sam.
Santjago: Je si li mogao dovoljno da se krećeš?
Iosvani: Još uvek ne, ali radim na tome, za nekoliko dana mislim da odmaknem do...
Santjago: Ne, ne, bolje se zakopaj. Polako, polako ovde nema žurbe. Okej?
Iosvani: Okej.
Santjago: Tvoja je porodica odlično.
Iosvani: Aha!
Santjago: Svi su dobro.
Iosvani:Okej
Santjago: Ali super dobro, jako su zadovoljni da čuju za tebe; rešili smo im ono što smo se dogovorili.
Iosvani: Aha! A deca?
Santjago: Oni su super dobro.
Iosvani: Okej
Santjago: Super dobro. Nedostaješ im i tako to, ali su dobro, nemoj da brineš.
Iosvani: Čuj?
Santjago: Seti se da je to moj problem.
Iosvani: Da, da, znam. Slušaj me, čekaj da te pitam nešto. U vezi toga ako treba da odem na brzinu, postupićemo kako si mi rekao: idem do prvog naseljenog ostrva na Bahamima...
Santjago: Tačno.
Iosvani: I odatle te zovem.
Santjago: Tačno. Zar je stvar tako loša?
Iosvani:A?
Santjago: Zar je stvar tako loša?
Iosvani: Ne, nego su lice pune policije i ljudi iz Državne bezbednosti. Shvataš? I ne želim da rizikujem da se pokrenem.
Santjago: Ne, ne, moraš da budeš miran. Budi miran, dok se stvar ne smiri, jer izgleda da su ti ljudi iz Sagve upropastili stvar.
Iosvani: Šta?
Santjago: Izgleda da je bio neki problem u Sagvi i upozorena je bezbednost.
Iosvani:Okej, okej.
Santjago: Izgleda da je to bio problem, znaš?
Iosvani: Čuj?
Santjago: Budi miran, zakopaj se malo, ne mrdaj, i videćeš da će sve dobro ispasti.
Iosvani: Okej.
Santjago: Ne žuri, ne žuri jer je smirenost u ovome neophodna.
Iosvani: Okej, okej. Čekaj da te nešto pitam. Pre neki dan kada si mi rekao ono za Tropikanu. Hoćeš da uradim nešto tamo?
Santjago: Ako hoćeš to da uradiš, još bolje. Meni je svejedno. Tamo se ulazi kroz prozor sa nekoliko konzervica i to je gotovo, i manje je rizično.
Iosvani: Okej.
Santjago: Vidiš?
Iosvani: Da, ne, ne, ono što me brine je, ti znaš? Da se ne ostane... da se ne izgubi kontakt.
Santjago: Ne, ti radiš ono što smatraš najzgodnijim i najsigurnijim. Nemoj nepotrebno da rizikuješ i sledećih dana ne mrdaj. Sakrij se pod kamen. A druga dvojica jesu li dobro?
Iosvani: Da, druga dvojica su dobro.
Santjago: Okej. A ti se smiri. Zabarikadiraj se nedelju dana, još 10 dana, jer izgleda da je bilo problema u Sagvi. To je ono što je vas upropastilo. Ja sam se zabrinuo i, eto, već neko vreme gledam u telefon, da vidim da li ćeš moći da me zoveš (kaže smejući se).
Iosvani: Aha!
Santjago: Čuj, dakle, čuj, prekidaj već jednom, znaš?
Iosvani:Okej, okej, prekidam.
Santjago: Boje da brzo prekineš.
Iosvani:Okej, zvaću te opet kad budem mogao.
Santjago: Okej, ne žuri.
Iosvani: Okej. Dobro.
Santjago: Ali, zakopaj se.
Iosvani: Da, da sad ću da se zabijem, na miru.

Komandant.- Vidite, šteta što se tu kad je govorio o dve konzervice, nije čulo tako jasno, jer barem sam ja video ovde na televiziji, pojavilo se slovo viška...je li tu tekst? Pošaljite po tekst, da se unese u zapisnik (smeh). Da, jer je to neka vrsta suđenja imperiji, shvatate? A tamo je stručnjak za urbanizam, koji stavlja konzervice ništa manje nego sa eksplozivom u Tropikanu. Samo dve konzervice, ništa više! Stručnjak za urbanizam. Neka prouče glas, oni imaju sve, 180.000 zaposlenih, 30 milijardi, supertehnologija. Neka prouče glas, da se vidi da li je to glas tog gospodina, a onaj koji je govorio je jedan od onih koje je poslao.

Jasno, nije mu bilo tako dobro kao onome, jer je već bio zatvoren, ali je imao sreće da bude zatvorenik na Kubi i u Kubanskoj revoluciji gde nikad nijedan čovek nije mučen. Nikad! To je sreća. Ako neki revolucionar padne u njihove ruke; ako neki Iračanin padne u ruke invazora; ako postane zatvorenik u Abu Graibu, ako postane zatvorenik u Gvantanamu... Ali vidite kako izglea dobro i zdravo, isto kao i oni koji su juče govorili i koje je poslao Posada Kariles, svedočanstva, i hiljade kao oni. Da, jer smo morali oštro da se borimo. Skoro pola veka smo se borili protiv imperije i njenih manevara, njenih agresija, njenih pretnji i morali smo da hapsimo, da. Već sam rekao da smo samo u Hironu uhvatili nekih 1.500 zarobljenika odjednom. To kažem za one koji broje da li imamo 2, 3, 4, ili 100 ili 200, koliko bude. Neka ne veruju da će nas time uplašiti ili demoralisati; neka se ne zanose. Branićemo se u okviru normi i u okviru etike, o čemu sam juče govorio.

Ali vidite. Ovde imate dokaz o tome ko su ta gospoda.

Tamo se ulazi sa nekoliko konzervica eksploziva. Stvar koju je iz zatvora naredio Posada Kariles. Oni nisu nosili nekoliko konzervica, oni su nosili četrdeset i nešto kilograma TNTa da bi digli u vazduh svečanu salu na Univerzitetu. I vidite, "dve konzervice" ništa više, "tu se ulazi kroz prozor, sa nekoliko konzervica i to je gotovo, i najmanje rizično".

To je stručnjak za urbanizam, i mogu mu dodati, i za uljudnost.
Ima još stvari.

"Od hapšenja Posade Karilesa i njegovih saučesnika u Panami, zbog pokušaja atentata protiv Vrhovnog komandanta, Alvares ga je često posećivao u zatvoru i, zajedno sa drugim kontrarevlucionarima koji žive u SAD, finansirao čitav sudski proces sa kojim su se suočili. Koordinirao je iz SAD operaciju izvođenja Posade Karilesa i njegovih saučesnika iz Paname, pošto ih je predsednica Paname, Mireja Moskoso, oslobodila, avgusta 2004 g."

Ovo je dovoljno da se zna ko je u stvari "urbanista" Da kažemo nešto sada o drugoj osobi koja se ovde pominje, Hoseu Puholu, starom agentu CIAe.

On je kapetan "Santrine" o kojoj piše u novinama. Brod pripada antikubanskoj terorističkoj strukturi sa bazom u Majamiju, Civilno-vojni savez "Libertad", kojim rukovodi sam Santjago Alvares Fernandes-Magrinja.

"Dolazi ilegalno u SAD početkom 60-tih godina. Bio je član specijalnih grupa i misija CIAe. Kasnije se priključio organizaciji "Komandos L", gde je upoznao Santjaga Alvaresa Fernandesa Magrinju, i učestvovao u terorističkim akcijama protiv Kube i napadima na strane trgovačke brodove koji su putovali u našu zemlju.

"Isto tako je pripadao terorističkim organizacijama "Alfa 66" i "Ex Klub".
"2002 g. se povezao sa teroristom Santjagom Alvaresom Fernandesom-Magrinjom, postavši oktobra te godine kapetan broda "Santrina", korišćenog u pripremi oružanih upada protiv naše zemlje."
Kao što vidite, taj gospodin Puhol, ima takođe obiman teroristički dosije, koji treba da izazove zabrinutost tih brojnih agencija za bezbednost američke vlade.

Dobro. Prošao je otprilike sat vremena i sada ćemo pokazati da je vlada SAD vrlo dobro znala, da, znala je za odgovornost Posade Karilesa i Boša, onog koji je tamo u Majamiju, u vezi aviona koji je eksplodirao u vazduhu pri polasku sa Barbadosa.

Ja imam još materjala ovde o temama i komentarima koji bi možda vama bili interesantan da ih znate i da izbliza pratite reakcije i razvoj događaja. Dobro, ima svari koje treba da se urade, ali najvažnija u ovom trenutku je ova. Ili ćemo se sastati sutra, nema problema - treba se setiti da uvek ima mnogo stvari da se uradi -, ili u ponedeljak, ali je nesumnjivo da treba nastaviti, nećemo sada napustiti trag.

Neki se brinu, hteli bi da čuju da se govori o drugim temama. Neki, malobrojni, poznajemo reakcije stanovništva, stanje mišljenja, zainteresovani su za druge teme. Ja sam juče rekao da se za to ne treba brinuti. Radimo veoma ozbiljno na jednom važnom programu. Ne gubi se ni sekunda, i to su bez sumnje pozitivne stvari. Ali ne treba žuriti, ništa neće pobeći, ništa se neće propustiti iz programa koji smo ovde izložili 8. marta, i treba nastaviti tu bitku, treba nastaviti. I bilo kog dana, ako ovo ne oduzme mnogo vremena, uzećemo izlaz, pozabavićemo se time da obavestimo kako se razvija ono što radimo, neke mere koje su preduzete i koje se preduzimaju, i nastavićemo, jer tu bitku treba pratiti izbliza (aplauzi).

Sada, nešto što je osnovo i što će ovde objasniti onaj koji ima dugo iskustvo, koji najbolje poznaje pitanja i detalje tih događaja sa zakonske tačke gledišta, koji i ih je optužio, jer zbog svoje funkcije iz prvih godina Revolucije ima najviše saznanja da izloži ono što treba izložiti. Prethodne vlade SAD nisu vodile rat protiv terorizma, nisu mogle da vide plodove onoga što je stvorio terorizam u ovo vreme; praktično je stvoren da bi se borilo protiv Kubanske revolucije.

Škola terorizma u svetu su bile SAD i njihova agresivna dela protiv Kube. Oni su izmislili otmice aviona, a mi smo bili ti koji smo to jednom definitivno rešili kada smo poslali dva otmičara u jednom otetom avionu. Oni su to izmislili protiv nas i oteli su gomilu aviona, i jednog dana su se pojavili ludaci, pojavili su se neuravnoteženi ljudi koji su čak za jednu flašu s vodom rekli da je benzin i oteli su avion, a desetine i desetine aviona je bilo oteto.

Mi smo im pomogli da reše taj problem sa otmicama jer smo im zaista vratili jedna avion tamo. Posle nisu dopustili ni da porodice stupe u kontakt. Bili su od onih koje oni primaju u skladu sa njihovim zakonima o prilagođavanju i neprilagođavanju, jer je taj Zakon o prilagođavanju u stvari zakon o neprilagođavanju i zakon o neprilagođenima, a neki od njih su odvezli jedan avion.

Oni su zaista bili primorani da kazne poslednje koji su otimali avione, bodežima i tako tim; nisu vratili nijednog, ali su ih kaznili. Isto tako su iskoristili na prljav način da pokušaju da potkupe i nagovore putnike da ostanu tamo.

Nikada nisu bili čisti. Ni slučajno nećete naći jedan pristojan gest gde vlada prostaštvo samodovoljnost i duh supremacije, preziranja drugih, što karakteriše imperijaliste. Sada će naučiti šta je narod, kada se odigrala jedna istinska revolucija, kao ona koja se odigrala napoj zemlji.
Da, stalno viđate potcenjivanje, laži. Videćemo sada pred svetskim mnjenjem, da li su sposobni da tu bitku sprovedu do kraja; da deluju kao što treba delovati.

Sada ćemo pristupiti tome, da našem narodu i svetskom javnom mnjenju prikažemo elemente za sud koji će pokazati - i koji stoje, dati su napismeno, i iz postojećih izvora - da prethodne vlade... A ova mora da zna bolje nego iko, jer ima obavezu broj jedan, jer Amerikanci ginu u tobožnjem ratu protiv terorizma.

Drug na koga mislim je drug Alarkon, kome ustupam reč. (aplauzi).

Rikardo Alarkon.- Drugarice i drugovi, u stvari ću vam pokazati nekoliko dokumenata koji neoborivo dokazuju ono što je drug Fidel upravo rekao. Nisu sve dokumenti, bilo je i drugih stvari koje su mogle da se nađu. Na suđenju održanom u Venecueli, ima skoro tuce fascikli posvećenih samo tome, vezi koju su, po dvojici venecuelanskih terorista, imali sa Centralnom obaveštajnom agencijom.

Usresrediću se na prikazivanje nekih dokumenata, nijednog kubanskog, nijednog kubanske vlade; to su, uglavnom, dokumenta vlade Sjedinjenih Američkih Država, ili drugih vlasti drugih zemalja.

6. oktobra 1976 g. ja sam bio ambasador Kube u Ujedinjenim Nacijama i, iz Njujorka, sam takođe bio akreditovan kao ambasador u Trinidadu i Tobagu, i imao neke odgovornosti u vezi Država Kariba, sa kojima smo malo pre toga uspostavili diplomatske odnose.

Iz tog razloga sam učestvovao u jednom nizu sastanaka koji su se održavali na području Kariba, neposredno posle okrutnog terorističkog akta na našem avionu.

Da vidimo po redu:
S jedne strane, obe osobe koje su sišle s aviona u Barbadosu, pošto su postavile eksplozivne naprave koje su dovele do eksplozije aviona tokom leta, ostale su nekoliko sati u toj zemlji, otišle u hotel; bile su pre svega u ambasadi Sjedinjenih Američkih Država, i iste te noći odmah otputovale nazad u Puerto Espanja, glavni grad Trinidada.

Zbog sumnje koju su izazvali kod vlasti Barbadosa, one su upozorile svoje kolege iz Trinidada, i vlasti iz Trinidada su ih odmah uhapsile.

U Barbadosu se formirala istražna komisija sa ciljem da, između ostalog, utvrdi razlog zbog kojeg je avion eksplodirao tokom leta. Sa tehničkog aspekta, moglo je da bude nesrećni slučaj, neki mehanički kvar, tehnički, itd. Prema procedurama Međunarodne organizacije civilnog vazduhoplovstva, to je jedna od stvari koje treba uraditi, a tako su i učinile vlasti Barbadosa.

Nisu se na tome zaustavili – kao što ćete odmah i videti -, već su i proučavali, dobili druga svedočenja, druge sudske elemente u vezi sa ovim događajem, koji je potpuno nepoznat javnosti Barbadosa.
Za to vreme, policija Trinidada i Tobaga, koja je uhapsila dvojicu venecuelanskih plaćenika koji su podmetnuli bombu, vršila je sopstvenu istragu.

Istražna komisija Barbadosa pozvala je još neke zemlje da učestvuju. Kuba je učestvovala, otišli su naši stručnjaci iz «Cubana de Aviacion», a učestvovale su i druge zemlje Kariba; učestvovala je i Kanada, jer je ona bila zemlja proizvođač aviona, što znači da je imala stručnjake koji su mogli da odrede da li je došlo do greške, kvara, itd; i učestvovale su i Sjedinjene Države, jer su tražile da učestvuju, jer su želele da budu u toj istrazi, prvoj istrazi koja će im poslužiti za saznanja o tome da nije bilo reči o nesrećnom slučaju, da nije bilo mehaničkog kvara, da je to bila teroristička akcija. Zabeležite ovo negde jer je veoma bitno.

Jedna američka delegacija, na čelu sa gospodinom zvanim Vilis, učestvovala je u aktivnostima te istražne komisije koje su se otegle od 28. oktobra do 3. decembra 1976.

Kod sebe imam samo zaključke iz Poglavlja VIII, iz drugog dela izveštaja koji su sastavile vlasti Barbadosa.

Između ostalog, ovde Barbados ukazuje na to da su im kolege iz Trinidada prenele sledeću informaciju: da je jedan od Venecuelanaca – koji je identifikovan u dokumentu iz Barbadosa kao gospodin Losano – rekao šefu policije Trinidada i Tobaga da je član centralne obaveštajne službe Sjedinjenih Država – CIA, da je njegov šef osoba sa prebivalištem u Karakasu, da se zove Luis Posada Kariles i da je on bio tri puta u ambasadi Sjedinjenih Država u Barbadosu posle eksplozije aviona, za ono kratko vreme koliko su boravili u toj zemlji i koliko je potrebno da se urade dve stvari: da se ode do američke ambasade, da se ode do hotela i okrene jedan telefonski broj u Karakasu, koji pripada gospodinu Luisu Posadi Karilesu, i drugi broj, gospodina Orlanda Boša Avile.

Izveštaj vlasti iz Barbadosa sadrži priznanice, beleške, podatke hotela: sa kog broja na koji broj je ko nazvao, a tu su brojevi telefona Posade i Boša u Karakasu. Polazeći od toga, venecuelanske vlasti su kasnije uhvatile ova dva lica.
Prema priznanju jednog od njih u Puerto Espanji, tri puta su posetili američku ambasadu; međutim, dešava se da istraga u Barbadosu – obe se paralelno odvijaju na oba ostrva - obuhvata svedočenja dva lica, čiji posao je da pružaju usluge vozača. Jedna osoba koja obavlja taj posao na aerodromu Bridžtaun i koja se seća kada su ova lica iznajmila automobil da bi se odvezla sa aerodroma do ambasade Sjedinjenih Američkih Država, pre nego što su uopšte otišla do hotela; a drugi, vozač iz hotela Holidej In koji priča da je u dva navrata vozio ta ista lica do ambasade Sjedinjenih Država.

Jednom prilikom, što je privuklo pažnju gospodina Fajerbrejsa, vozača koji radi na aerodromu, kada su se uputili sa aerodroma ka centru grada, on je čuo kako razgovaraju, i kako jedan od njih pokazuje rukom na zgradu u centru Bridžtauna, prestonice Barbadosa, na banku, a u toj istoj zgradi je i ambasada Sjedinjenih Država, ali za to ne zna ceo svet. Da zna gde je ambasada Sjedinjenih Država, neko ko je tek stigao, ko je tek sleteo u neku zemlju, izaziva sledeća pitanja koja postavlja vlada Barbadosa: «Kad i pod kojim okolnostima je mogao da zna lokaciju ambasade?» Vlasti Barbadosa zaključuju: «Prema našem mišljenju, celokupnoj proceni, to su dokazi koji potkrepljuju činjenicu da su Losano i Lugo posetili američku ambasadu 6. oktobra.»

«Nije bilo pokušaja osporavanja ovih dokaza, niti se dalo neko objašnjenje za ovu posetu», bez obzira na to što je bio jedan predstavnik Sjedinjenih Država, gospodin Vilis, koji se ograničio samo na izjavu da je ime koje su navela dvojica terorista, sa kojim se sastala američka ambasada, gospodin MekLeod, ne postoji među imenima osoblja ambasade, niti da postoji neki Amerikanac koji je pod tim imenom stigao na Barbados.

Uz svu karipsku mudrost, pročitaću vam poslednju rečenicu ovog izveštaja:
«Samo ćemo izneti primedbu da, ako je izvršeno neko tajno prebacivanje, ne bi bilo iznenađujuće da je korišćeno lažno ime».

Logično je da je to svakome palo na pamet.

Kao što sam vam govorio, vlasti Trinidada i Tobaga nastavile su svoju istragu, obe zemlje, i Barbados i Trinidad, treba reći, zauzele su stav koji je zaista bio za čast i poštovanje. To su dve jako male zemlje koje su bile svesne da se suočavaju sa veoma ozbiljnim problemom: ni manje ni više nego sa Centralnom obaveštajnom agencijom i sa terorističkim delima. Osim toga, to su zemlje (Trinidad ne, ali Barbados da) za koje je turizam osnovni izvor prihoda. Zamislite kakva bi to bila tragedija za njih da su digli u vazduh avion, koji je ceo svet video, sa plaža Barbadosa, kako je raznesen u vazduhu!

Pošto je pohapsila ova lica u Trinidadu, a druga dva, šefove i intelektualne autore, u Karakasu, vlada Trinidada i Tobaga sazvala je međunarodni sastanak u Puerto Espanji, na kojem su učestvovale sve zemlje pogođene ovim slučajem, na ovaj ili onaj način: Gvajana, jer je nekoliko njenih državljana izgubilo život; Venecuela, jer su svi optuženi bili ili Venecuelanci ili su živeli u Venecueli, bilo je očigledno da se tamo planirao atentat; Barbados, jer se u blizini njegove teritorije desio incident, i Kuba.

Okupili smo se u Puerto Espanji, proučili smo svu problematiku, govorilo se veoma jasno. Nikada neću zaboraviti direktne, konkretne i jasne izjave policijskih vlasti ovih ostrva, koje su bili i više nego uverene ko je stvarni počinilac ovog svirepog zločina, i dogovorili smo se da suđenje bude obavljeno u Venecueli i da ćemo svi sarađivati sa venecuelanskim vlastima da bi se izvršíla pravda. Tako smo i uradili, venecuelanski sudovi su primali na stotine, ako ne i hiljade, strana koje je slala Kuba, Barbados, Trinidad, Gvajana, a vi ćete se sigurno pitati: Da li su SAD učinile nešto? Ne, ovoga puta nisu bile zainteresovane da učestvuju na ovom drugom sastanku ili da se pridruže ovoj drugoj istrazi.

Već su saznale ono što su htele da znaju, javnost ne može da se zavara idejom da je reč o nesrećnom slučaju; od početka su već znale da su postojali neoborivi dokazi da se radilo o terorističkom delu, i od tada će nastupati kao da nemaju nikakve veze sa slučajem, kao što ćemo i videti malo kasnije u nastavku.

Tadašnji predsednik Venecuele, gospodin Karlos Andres Peres, otputovao je u Ujedinjene nacije u novembru te godine, govorio je pred plenumom Generalne skupštine, treba reći da je kategorički osudio ovaj teroristički čin, i zatražio pomoć od međunarodne zajednice. Zamolio je sve zemlje da, ako znaju nešto, ako imaju bilo kakav dokaz za sud, neku informaciju, da je proslede Venecueli da bi se pomoglo zakonskom procesu. To je rekao pred plenumom Generalne skupštine; ali kasnije, na jednoj konferenciji za štampu u zgradi Ujedinjenih nacija, gospodin Peres je rekao i sledeće:

«Ne mogu da iznosim konkretne tvrdnje o odgovornosti neke od službi vlade Sjedinjenih Država koje su vezane za kubanski terorizam. Ipak, smatram da je dužnost Sjedinjenih Država da rasprše sve sumnje koje su se konstantno objavljivale u međunarodnoj štampi i u samoj američkoj, o umešanosti službenih agencija koje su u dosluhu sa ovim terorističkim grupama.»

Zaustaviću se ovde sa izjavama Karlosa Andresa Peresa za štampu, u Njujorku, u zgradi Ujedinjenih nacija.

Pazite, drugovi, kako je naglašavao Fidel i juče i prekjuče, «iskaz», «tobožnji terorista», ili «tobožnji događaji».

Karlos Andres Peres, o kome neću govoriti sada, svi znaju ko je on i njegovu političku involuciju, on govori novembra 1976, i ponovo ću pročitati:

«Sumnje koje su se konstantno objavljivale u međunarodnoj štampi i u samoj američkoj, o umešanosti službenih agencija koje su u dosluhu sa ovim terorističkim grupama.»

Gde je američka štampa? Gde je međunarodna štampa? Zaboravile su da je istina ono na šta je podsećao Karlos Andres. Istina je da su u celom svetu, i na ovoj strani sveta, počev od stvari o kojima sam već govorio, od onoga što je znao jedan vozač, onoga što je znala telefonistkinja u hotelu, onoga što se neizbežno doznalo iz početnih istraga, i svih prethodnih istorijskih događaja, da su logično išli u dobrom pravcu kada su posumnjali da su američke vlasti imale veze sa ovim pitanjem.

Već sam rekao da u zapisniku koji podnose u Trinidadu, ova dva lica svečano i više puta izjavljuju da su zaposleni, da su članovi – to je tačan izraz – službe CIA, i takođe kažu ko im je bio šef u CIA, isto lice koje im je bilo i poslodavac; jer je gospodin Posada tada koristio kao fasadu neku navodnu agenciju za privatne istrage, odnosno detektivsku agenciju, a obojica, Ernan Rikardo i Fredi Lugo, bili su njegovi službenici.

Jednog lepog dana 1985. godine, događa se ono što štampa uporno navodi kao bekstvo. Niko ne pobegne na glavna vrata neke zgrade. Posada je odšetao, uz jako dobru pratnju, prešao je centralno krilo zatvora gde je izdržavao kaznu, čak su mu i vrata otvorili; izašao je, ušao u automobil, odatle otišao na aerodrom i pravac Ilopango, da izvrši misiju koju mu je odredila Bela kuća. Molim vas, ovo stoji i u američkim dokumentima. Komisija Tauer, koja je istraživala ceo proces takozvanog Iran-Kontra ili Kontra-Gejt. On nije morao da beži, on je odšetao laganim koracima; on je znao da to može da uradi, jer su kupili, podmitili one koje je trebalo podmititi. A to je poznato američkoj vladi iz izveštaja komisije Tauer, ali i iz sastanaka koje je američki Senat obavio u vezi sa takozvanim Iran-Gejt ili Iran-Kontra, kako god da žele da ih nazovu.

Gospodin Oliver Nort, savetnik predsednika Sjedinjenih Država, koji je predvodio plan koji je kršio američke zakone šaljući tajno i ilegalno oružje nikaragvanskoj kontrarevoluciji, nešto što je bilo zabranjeno zakonom Kongresa, traži od gospodina Horhea Mas Kanose da priloži 50.000 dolara za podmićivanje određenih osoba i organizovanje «bekstva», prošavši otvoreno kroz glavnu kapiju zatvora gde je gospodin Posada Kariles, i odvode ga u Ilopango gde će bit odgovoran za vođenje, u ime gospodina Olivera Norta, ove tajne aktivnosti; osim toga, vršiće službenu i javnu dužnost u Stejt Departmentu udruženog direktora, ili direktora za podršku, nečega što su zvali humanitarna pomoć, jer je Kongres zabranio vojnu pomoć kontrarevolucionarima, ali je odobrio da im se daje humanitarna pomoć.

Da bi prikrio ilegalnu aktivnost gospodina Posade, Stejt Department ga je imenovao za direktora ove druge kancelarije. Postoji memorandum koji je on potpisao, Luis Posada Kariles, kao visoki funkcioner koji je mogao da piše Beloj kući, sa predlogom – a treba mu priznati praktični duh – da se spoje obe kancelarije. Naravno, da to ne šteti njegovoj plati, već da saberu obe plate, ali da to bude ista stvar, čemu ta glupost da nazivaju humanitarnom pomoći trgovinu oružjem u koju je on bio umešan.

Ostatak uhapšenih ljudi ostalo je u Karakasu, sudski proces kome bi jednom vredelo posvetiti malo vremena, proces pun neregularnosti, manevara, pritisaka svake vrste tokom otprilike jedanaest godina, dok konačno sud nije oslobodio gospodina Boša, osudio dvojicu plaćenika, dok se za Posadu nisu izjasnili. Nije redak slučaj da se ovih dana pojavljuju laži u međunarodnoj štampi. Nije tačno da je Posada oslobođen; on je proglašen beguncem, a to je nešto drugo. Sud se izjašnjava o trojici koja su bila tamo, a u vezi sa Posadom kaže: «Ovaj gospodin je i dalje u bekstvu od pravde i o njemu se ne izjašnjavamo.» Mogli su da oslobode Boša, a da osude Posadu, na kraju krajeva, on je bio šef, onaj koji je plaćao ubice koje je ovaj sud osudio.

Ipak, ono što želim da kažem o ovom krajnje neregularnom sudskom procesu je to da gospodin Boš nije bio proglašen nevinim zato što bi svoju nevinost dokazao. Gospodin Boš je proglašen nevinim zato što je sud ignorisao višegodišnje napore karipskih vlasti; detaljnu, strogu i ozbiljnu istragu ljudi od poštovanja, zemalja, malih, ali koje umeju da se poštuju u svojoj suverenosti, pa, jednostavno, razlozi su puni detalja – pošto je sve došlo na engleskom, što je i logično, pošto je to jezik koji se govori na Karibima, trebalo je da se prevede na kastiljanski, i prevedeno je, ali izgleda da je na kraju sud shvatio da prevod nije trebalo da uradi ovaj nego onaj -, uhvatili su se za detalj administrativnog karaktera i doneli su neverovatnu odluku da potpuno obezvrede rezultate rada vlasti koje su radile na istrazi ovog terorističkog dela; tu su bila priznanja, telefonski pozivi upućeni Bošu, telefonski pozivi upućeni Posadi; ono što su ozbiljno radile vlasti Barbadosa i Trinidada, a što je, uostalom, sud dobio nekoliko godina ranije, prevedeno je nekoliko godina ranije, jer je to bio proces koji se odužio skoro jedanaest godina, i na kraju, mirno, prilažući taj detalj, on oslobađa krivice gospodina Boša, a proglašava krivim dvojicu plaćenika, dok Posadu ne oslobađa krivice, već ga proglašava beguncem od pravde, što nije isto.

Dobro, gospodin Boš čini ono što bi svaki vešti terorista učinio: smesta odlazi za Majami. Da je on zaista nevin, logično mesto boravka bi bilo Karakas, jer je tamo uspeo da se oslobodi. Ne, on radije odlazi u Majami, bez obzira na to što u Majamiju, u Sjedinjenim Državama, on imao neki neraščišćen račun.

Nekoliko godina unazad, on je izvršio više terorističkih dela u SAD – napad na poljski brod u Majami luci, zbog čega je osuđen, naravno, ne na veliku kaznu, nije čak ni odslužio polovinu izrečene kazne, i pušten je na uslovnu slobodu; međutim, on je prekršio rokove uslovne slobode i otišao je sedamdesetih godina za Santijago de Čile. Setite se sprega ovih terorista sa državnim teroristima južnoameričkih tiranija, počevši od gospodina Pinočea.

Znao je da će, ako stigne u Majami, morati da odgovara za ono kršenje uslovne slobode, ali je radije otišao za Majami jer je to otadžbina terorizma, tamo je i stigao, i naravno, ubrzo je uhapšen. To je bilo vreme režima Buša starijeg, 1988. godina.

Tada se pristupa regularnom postupku za traženje azila, proučavaju ga vlasti, itd, i zaključuje se jednim dokumentom; ovaj dokument koji sadrži odluku Ministarstva za Pravdu, ili Glavnog tužilaštva – potpisuje gospodin Džo D. Vitli, zamenik glavnog tužioca, 23. juna 1989. To je američki dokument Ministarstva pravde, Glavnog tužilaštva SAD; nema nikakve veze sa nama, o Kubi zaista mnogo govori, jer se govori o terorizmu sa njihovih prostora, ali se ne tiče naših vlasti, to je rezultat rada FBI i Ministarstva pravde.

Pustite me da vam pročitam neke veoma važne delove ovog dokumenta.
Glavni tužilac SAD objašnjava da, da bi došao do te odluke o proterivanju Orlanda Boša zbog terorizma, on je uzeo u obzir različite informacije, mnogo dokumentacije.

Njegove doslovne reči:
«U arhivima FBI i drugih vladinih organa nalazi se velika količina dokumentarne građe» - od šezdesetih godina – «prema kojoj je gospodin Boš» - a može se reći isto i za gospodina Posadu, naravno -, «lično promovisao, podsticao, organizovao nasilna dela terorizma u ovoj zemlji» - odnosno, u SAD – «i u nekim drugim, kao i da je učestovao u njima.» Prema rečima tužioca, informacije koje se nalaze u ovim arhivima jasno i nesumnjivo to pokazuju.

Zatim precizira:
«Ima brojnih javnih informacija» - informacije koje nisu poverljive prirode – «i još veći broj kako tajnih tako i onih koje to nisu, ali su poverljivog karaktera zbog potrebe da se zaštite izvori i metode za dobijanje informacija.»

Zatim dolazi pregled glavnih informacija koje su, po tužiocu, poverljivog karaktera, ali i onih koje to nisu, što tužilac ovako objašnjava:
«Opis poverljivih elemenata je sažet i prečišćen, jer je to obavezno moralo da se uradi da bi se sačuvao njihov poverljiv karakter.» Prečišćen znači probran, ublažen, u cilju zataškavanja, prikrivanja. Imajte to u vidu.

Osim toga, pročitaću vam dva poglavlja u vezi sa poverljivom dokumentacijom za koju Glavni tužilac SAD, 23. juna 1989, kaže da ima veze sa gospodinom Bošom, a primenjiva je i na gospodina Posadu, osim na život Posade.

Slušajte dobro:
«Informacija o organizaciji i strukturi komande CORU, prema kojoj, od juna 1976. do marta 1977, razne osobe povezane sa CORU učestvuju u skoro šesnaest događaja kao što su eksplozije bombi, pokušaji otmica, politička ubistva i pokušaji političkih atentata. Događaji su se desili u SAD, Španiji, na Karibima, Centralnoj Americi i Južnoj Americi.» Vi niste čuli reč navodni, ni iskaz, ni osumnjičeni; ne, veoma je direktno, informacije o svemu tome, eksplozije bombi, otmice, ubistva, itd, itd.

Sledeći pasus koji hoću da vam pročitam, slušajte dobro:
«Informacija koja je ukazivala na to da je eksplozija bombe u kubanskom avionu, 6. oktobra 1976, bila operacija CORU predvođena Bošom.» «Informacija koja je ukazivala»; informacija, ne pretpostavke, glasine, poverljiva informacija, i ta formulacija je sažeta i prečišćena.

Šta to znači? Da je vlada SAD imala dokaze o počiniocima tog terorističkog dela, ali ih nije nikad predala vlastima Venecuele. Zbog čega bi, da pomogne pravdi ili da zaštiti svog teroristu?

Nastaviću, jer ako ima nešto što dokazuje cinizam američke politike, onda je to ovaj događaj.

Sa ovim elementima tužilac je odlučio ono što bi svaka razumna osoba odlučila, naredio je proterivanje gospodina Boša. Rekao je: «Ovaj tip ne može da uđe ovde ako je terorista, ubica, kriminalac»; ali pred odlukom njegovog Ministarstva pravde, predsednik Buš Stariji, odlučio je da pusti gospodina Boša iz zatvora gde se nalazio i da ga pošalje u Majami, u kućni zatvor; pazite!, pazite, jer oni znaju da budu veoma striktni sa tim, neka to kažu saputnicama naših pet heroja. Neko može da bude terorista i da služi kaznu u kući, u svojoj kući, jer mu je gospodin Buš dao tu olakšicu.

Kasnije, 18. jula 1990. godine, pomilovao ga je, oprostio mu je sve zločine, proglasio ga je slobodnim čovekom, bez krivičnog dosijea, otac gladijatora koji se bori protiv terorizma.

Prošlo je vreme, stižemo do devedesetih godina, još jednom se vraćam u Njujork – ne želim da personalizujem, ali tema me dotiče u oba svoja ekstrema -, devedesetih godina događa se nešto jako interesantno, posebno 1992. godine: Kuba je bila član Saveta bezbednosti 1990. i 1991, prestala je 31. decembra 1991, a slučajnost je htela da, samo što je Kuba izašla na jedna vrata, SAD su počele da promovišu samit, sastanak Saveta bezbednosti na Samitu na kojem bi se raspravljalo o međunarodnom terorizmu, osudio terorizam i pokrenula, odnosno, uključila u agendu Saveta bezbednosti temu terorizma. Bilo je više sastanaka, više rezolucija u periodu od januara do marta 1992, uključujući i sastanak na nivou šefova država članica Saveta bezbednosti.

Imajući u vidu taj neuobičajeni interes Saveta bezbednosti i Sjedinjenih Država za borbu protiv terorizma, započeli smo proces da pokušamo, ako su to uradili u januaru, ako su uradili u februaru i martu, da vidimo da li će u aprilu isto moći da govore o terorizmu.

Zašto smo to uradili? Jer, s jedne strane, oprostili su gospodinu Bošu; sa druge, razotkrio se ceo skandal oko Iran-Kontra, odnosno najnovijih zlodela gospodina Posade, a Bošovom pomilovanju, prvo njegovo puštanje, a posle pomilovanje, prethodila je najružnija, najsramotnija kampanja aneksionističke mafije iz Majamija da bi pretvorili ovog gospodina u heroja.

Taj grad mu je posvetio jedan dan, postoji dan Orlanda Boša u Majamiju. Pretpostavljam da će uskoro postojati i dan Posade Karilesa, ili nedelja Posade Karilesa.

Sećam se gospođe Ros-Lehtinen iz tog vremena, jedinog zakonodavca kubanskog porekla, koja je napravila svoju kampanju zasnivajući se na dve teme: Sloboda za Orlanda Boša i Avioni za Braću za oslobođanje, vojni avioni za Braću za oslobođanje, avioni tipa O-2 koji tek što su bili izašli iz upotrebe po okončanju oružanog sukoba u El Salvadoru, a ova gospođa je priredila veliku kampanju da bi se ti avioni, za dvostruku upotrebu i korišćeni u Vijetnamu i El Salvadoru kao vojna sredstva, predali toj grupi terorista koja je u to vreme počela da deluje.

U oba slučaja je gospođa imala uspeha, dali su joj avione i poslali su gospodina Boša kući, a kasnije su ga i amnestirali.

Očito je to bio još jedan dokaz da će SAD nastaviti i pojačati svoju kampanju protiv Kube, uključujući njihovu terorističku kampanju.

Zaista je pomenuta gospođa imala velikog uspeha, jer je tih dana ona imala za jednog od svojih saradnika nekoga po prezimenu Buš, a imena Džeb, koji će kasnije postati čak i guverner te države, a kažu da je ubedio oca za dve stvari: da da avione teroristima i da oslobodi teroristu.

Vlada Kube je preko mene, 7. aprila 1992, zatražila Savetu bezbednosti da se sastane da bi raspravljao o ovim stvarima, da bi raspravljao o terorizmu protiv Kube; da bi raspravljao o još uvek otvorenom slučaju, nerešenom, o kojem se nije izjasnio cenjeni Savet bezbednosti, o napadu na kubanski avion u Barbadosu; taj Savet koji je upravo tada osudio dva teroristička akta, jedan na Pan American avion, znači američki, i drugi na letu UTA, francuske kompanije. Meni je to u redu, ne smeju se dizati u vazduh ni američki avioni ni francuski avioni, a da li možda kubanski mogu?

Po toj osnovi, da bi se videlo da li je istinita sva ta retorika koja je čak dostigla nivo šefova država Saveta bezbednosti u njihovoj borbi protiv terorizma, zatražili smo da se sastanu da bi raspravljali te aspekte međunarodnog terorizma koji pogađaju i Kubu; onda je došlo do potpune transformacije tog Saveta: izgubio je brzinu, izgubio je agilnost, evo, ovde je prisutno više drugova koji su bili sa mnom u to vreme. Proveli smo mesec dana bombardujući Savet pismima, tražeći najelementarnije: sastanak.

Tek je 21. maja 1992. Savet konačno odlučio da se sastane i da sasluša našu žalbu. Dva sagovornika i niko više: ovaj poslužnik i američki delegat. Ostali iz «presvetle» Evrope, iz «plemenite» Amerike, nisu ni izdisali: potpuna tišina u onoj sali.

Međutim, tamo se dogodilo nešto što mislim da je vrlo važno da se naznači: laž američke vlade izražena u jednom dokumentu koji je ambasador Perkins dostavio Savetu tačno 21. maja, a ja ga imam kod sebe.
Pročitaću samo dve rečenice:
«Stejt Department nema dokaza da je dobio od vlade Venecuele bilo kakav zahtev o dokazima ili svedočenjima u vezi sa krivičnim postupkom», naravno, govori o slučaju našeg aviona. «Zemlje koje Kuba nabraja kao zemlje koje su dale informacije venecuelanskom sudu, jesu zemlje koje su imale neke veze sa slučajem; to jest, one u kojima je počinjeno krivično delo, u kojima su uhapšeni osumnjičeni ili čiji su građani bili žrtve zločina. Naizgled, venecuelanske vlasti su smatrale da je malo verovatno da će SAD imati bilo kakvu korisnu informaciju, koju već ne bi imala venecuelanska vlast.» Dotle ću citirati izjavu Stejt Departmenta.
Dakle, još uvek se čeka da se dobiju informacije prema kojima je eksplozija bombe od 6. oktobra delo CORU, na čelu sa Orlandom Bošom, još uvek vlasti Venecuele, sud Venecuele i javno mnjenje čekaju da ih dobiju.

Vlada koja je rekla da nema ništa, znala je da ima ovo; ali dobro sačuvano, da bi se zaštitili teroristi.
Prošlo je vreme, prošlo je vreme, naravno, i desilo se još stvari, drug Fidel je malopre na to ukazao, ali ima nešto što mislim da Amerikanci ne mogu da zanemare, a to je ova Rezolucija Saveta bezbednosti, ovaj tekst (pokazuje ga), koji je mnogo važan, mahali su njim po celoj planeti, sastavili su ga oni sami, SAD je bio autor ovog predloga, Rezolucije 1373.

Uvodni deo završava ovom rečenicom, a oni koji poznaju Ujedinjene nacije tačno znaju koje je značenje: «Postupajući u skladu sa Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih nacija...» Šta to znači? To znači, gospodo, da je obavezno ono što sad dolazi, i da onaj ko to ne ispuni može da bude predmet sankcija, pa čak i upotrebe sile. To je Poglavlje VII.

A šta kaže Rezolucija? Bilo bi užasno da je sada celu pročitamo, stav po stav.

Stav 2. Odlučuje da sve Države
«a) Se uzdrže od davanja podrške, aktivne ili pasivne, udruženjima ili osobama koje učestvuju u izvršenju terorističkih dela;
«b) Usvoje neophodne mere da bi sprečile izvršenje terorističkih dela, uključujući i unapred pružena upozorenja drugim Državama razmenom informacija.» Razmenom informacija, a ne ono licemerje kada su rekli da «izgleda da su venecuelanske vlasti pretpostavljale da mi ne znamo ništa.»
A ko je bio Karlos Andres Peres? Kako su samo uvredili starog saveznika i prijatelja Sjedinjenih Država! Zar nije on bio predsednik venecuelanske države? A govor pred plenumom UN i javna opomena u štampi, gde prijatelj Karlos Andres traži, moli, da se ovo razjasni, da ceo svet priča o vama. Zar nije Venecuela tražila od SAD informacije? Dosta je očigledno, ali nastaviću sa Rezolucijom.
«c) Odbiju utočište onima koji finansiraju, planiraju ili čine teroristička dela, ili pružaju podršku ovim delima, ili pružaju utočište».
Je l' vam poznato ovo?
Drugi stav.
«f) Recipročno pruže najveći stepen saradnje u istragama ili krivičnim postupcima vezanim za finansiranje terorističkih dela ili pružanje podrške istima, uključujući i saradnju vezanu za dobijanje dokaza koje poseduju ili koji su neophodni za te procese.»
Dakle, ova Rezolucija nije bila usvojena ranije, 1992, nije bila usvojena kada se venecuelanski sud založio za slučaj našeg aviona, a SAD mu nisu poslale informacije jer ih nije ni tražio; ali sada, da, sada kažu da je to obaveza, i sada kažu da je drugi intelektualni autor tamo, onaj kome nikad nije suđeno.
Mogu li SAD da prime gospodina Posadu, da ga štite, da ne dostave odmah ono što znaju o tom događaju, a da ne krše ovu Rezoluciju, koja je usvojena, ponavljam, postupajući u skladu sa Poglavljem VII?
Prijatelji moji, to znači da je obavezno, i ko je se ne pridržava, može da bude primenjena čak i vojna sila. Sve Države moraju da poštuju odluke Poglavlja VII, uključujući i članove Saveta bezbednosti, naravno; uključujući autore Rezolucije koja to zahteva, u ovom slučaju Amerikanci.
Nastaviću:
«g) Spreče kretanje terorista ili grupe terorista; pojačaju i ubrzaju razmenu operativnih informacija, posebno one u vezi sa aktivnostima ili kretanjima pojedinaca terorista; sarađuju, posebno preko bilateralnih i multilateralnih dogovora i sporazuma, da bi se sprečili i suzbili teroristički napadi, i usvoje mere protiv onih koji čine ta dela.»

Dobro, Sjedinjene Države krše ovu Rezoluciju usvojenu Poglavljem VII, od trenutka kada su ponovo odbili da raspravljaju sa Kubom o bilateralnom sporazumu za borbu protiv terorizma, što smo im više puta ponovili na svakom bilateralnom sastanku između naših zemalja. Rekli su ne. Poglavlje VII za druge, za njih cinizam, licemerje, laž. Ovde tako stoji: moraju da sarađuju, čak preko bilateralnih sporazuma.

U stvari, Sjedinjene Države krše ovaj dokument, a one su bile te koje su tražile njegovo usvajanje u Ujedinjenim nacijama, posle nemilosrdnog napada na narod u Njujorku, 11. septembra 2001. godine. Svakim danom krše ovo načelo, primenjujući politiku podrške terorizma protiv Kube, kao deo njihove antikubanske kampanje.

Ne želim da završim dok ne podnesem još jedan očigledan i nepobitno jasan dokaz o tome kako oni krše sopstvene reči i sopstvene rezolucije u borbi protiv terorizma. Evo ga ovde, dostojanstveno predstavljen koleginicama, majkama i suprugama naših pet heroja.

Ova Rezolucija je usvojena u Savetu bezbednosti septembra 2001. godine. Tada se čekala sudska odluka za naših pet drugova, i kad je došao taj čas, sama vlada koja je ovo napisala, koja je napisala ono što se zove Memorandumi o sudskoj odluci, u kojima je vlada SAD tražila za Herarda, Ramona, Antonija, Fernanda i Renea najveće moguće kazne za sve slučajeve; i nije samo to što su osuđeni na dve doživotne robije, u slučaju Herarda, još dvojica na doživotne robije, nego što ni sekund od zatočeništva naših drugova nije opravdan. Ali nisu osuđeni samo na to, pisani memorandumi sastavljeni od vlade SAD, istovremeno sa tim, planiraju novu sudsku doktrinu: o «onesposobljavanju».

Tamo stoji da, onoliko koliko je bitno da im se odrede najteže kazne, bitno je i da se obezbede da ove osobe ostanu onesposobljeni do kraja života. Onesposobljeni za šta? Da ne čine dalje ono što su činili, da ne ponove ono što su učinili.

A šta su kog đavola radili nego borili se protiv terorizma! Ne zato što ja tako kažem, nego što i oni to kažu.

Ja ću navesti ono što je vlada tražila od suda i ono što im je sud ustupio. Petorica Kubanaca, mada dvojica njih imaju američko državljanstvo stečeno rođenjem, dok za ostalu trojicu koja su bila tamo bez odgovarajućih dokumenata, objašnjeno je da će biti proterani na Kubu kada odsluže kaznu. U preostala dva slučaja, u slučaju Renea i Tonija, oni imaju problem: pošto su rođeni u Sjedinjenim Američkim Državama, stekli su državljanstvo rođenjem, ne mogu da budu proterani, pa su onda osuđeni ne samo na doživotnu robiju, kao Toni, i na 15 godina, Rene, već i na posebne uslove na dan kada povrate svoju slobodu, u slučaju Renea; čak i na dan kada Toni u svom drugom životu povrati slobodu, «ako možda», reklo je tužilaštvo, «ovaj čovek jednog dana dospe na ulicu, treba uraditi isto što smo tražili u vezi sa gospodinom Gonzalesom». A šta su to utvrdili? Specijalni režim uz razne uslove. Pročitaću jedan koji ima veze sa ovim:
«Kao specijalni dodatni uslov za oslobođanje uz nadzor» - jer ne bi bili slobodni ljudi, bili bi kontrolisani ljudi čak i posle odsluženja kazne -, «zabranjuje se optuženom udruživanje ili poseta specifičnih mesta za koja se zna da se tu okupljaju ili ih posećuju pojedinci ili grupe kao što su terorističke, članovi organizacija koje se zalažu za zločin i osobe povezane sa organizovanim kriminalom.»

Šta to znači? Da oni znaju da na jugu Floride ima pojedinaca i terorističkih grupa koji se nisu zakopali kao krtice u zemlju. Zna se na koja mesta oni zalaze, gde se nalaze; ali ih ne traže, ne idu da ih savladaju, ne primenjuju ovu rezoluciju; čine nešto monstruozno, kažnjavaju neke Amerikance ili ljude u Sjedinjenim Državama, kažnjavaju ih tako što im zabranjuju da se približe tamo, da ne učine ništa što bi na neki način moglo da ugrozi aktivnosti koje obavljaju teroristi.

Završiću tako što ću reći sledeće: Smatram da SAD imaju sjajnu priliku, sjajnu priliku! Tata Buš je bar zatvorio na nekoliko meseci – uz sve pogodnosti slučaja, naravno – gospodina Boša, dok nije još postojala ova rezolucija, koja je tako kategorična; ali ja ne znam da li ju je Buš sin, da li ju je Buš mlađi pročitao, ali bilo bi dobro da mu neko od njegovih saradnika skrene pažnju na to.

Sada su oni u obavezi da deluju, ili da budu raskrinkani zauvek. Sjedinjene Države imaju obavezu od koje ne mogu da pobegnu, da informišu javnost, počevši od američke, o svemu što znaju i što su krile godinama, a na šta ih danas obavezuje vlastita Rezolucija Saveta bezbednosti, da ih podeli sa javnošću, sa ostalim vladama. I drugi članovi međunarodne zajednice, učena Evropa i druge nacije sa naizgled manjom kulturom, u obavezi smo da zahtevamo od Sjedinjenih Država da to učine, da prestanu sa prikrivanjem, da zaustave sve akcije koje su sprovodile godinama da bi sprečile da se sazna istina, da bi sačuvale tamo u svojim arhivama informacije da je to baš tako; da su to njihove reči, u obavezi su da dejstvuju protiv terorista ili da prestanu sa svom tom lažnom retorikom, licemernom, o navodnoj borbi protiv terorizma.

Mi ne treba da mirujemo sve dok ne uspemo da im se to zatraži, da im ljudi zatraže, da im zatraži narod Sjedinjenih Država; jer svakim danom, svaki dan koji prođe u ovoj situaciji, štiteći, čuvajući ove teroriste, predstavlja uvredu za pravdu; to je način da se okalja svest mnogih ljudi pred ovim nekažnjenim zločinima; ali je, pre svega, neoprostiva uvreda za vas, za porodice žrtava, i za nas, za ceo naš narod, a takođe je neoprostiva uvreda za Amerikance koji su nepravedno ubijeni 11. septembra 2001. godine.

Danas se nalazimo usred bitke koju moramo i dalje da vodimo, uvereni, svesni, da će pre ili kasnije oni morati da otkriju zločine jedne politike koju je sve teže pravdati ili njome zavaravati druge.
Mnogo hvala, drugovi (aplauzi).

Komandant: - Drugovi i drugarice, posle sjajnog izlaganja druga Alarkona, mislim da sutra ne treba da se sastajemo.

Mislim da ono što treba da uradimo jeste da prenesemo ovaj današnji sastanak, od početka, od onoga što se objavilo o Hironu, a zatim i ono što je gospodin urbanista – kako ga zovu – rekao, a njegove reči su bile da treba postaviti bombe tamo, u Tropikani. Stvari koje sam ja rekao i, u suštini, ovo izlaganje, neosporno pokazuju sve mutne radnje koje su se odvijale oko ovog slučaja. Oni neće moći da zanemare sve što je ovde izloženo i raspravljeno.

A dotle, i dalje pratimo. Svašta se događa svakim danom, izjave i stavovi; i dalje ćemo pratiti šta će se sutra desiti, i nadgledati, da ne bi izmišljali, jer je tamo neki sud... ne znam, nemam saznanja, ali je nešto čudno što se nikad nije dogodilo, ali je već neki sud tamo u El Salvadoru razmatrao podnošenje tužbe zbog ekstradicije gospodina Posade Karilesa. Nemam više sudskih podataka, treba saznati šta je to; ali treba da upozorimo, da ne bude nekih pokušaja podvaljivanja, treba da upozorimo. Ipak mislim da ništa od toga neće uspeti, jer i ne sme da uspe. Zato predlažem da to učinimo i ako je potrebno, da se sastanemo u nedelju, odličan dan za sastajanje, po podne (Nešto mu govore). Da, posle glasanja dolazimo ovde (Smeh i aplauzi).

Treba rano da izvršimo našu glasačku dužnost. Dobro, mislim da treba da dođemo ovde, jer postoji niz stvari koje je trebalo reći danas; ali sastali smo se, a u ponedeljak proslavljamo, na poseban način ćemo se podsetiti datuma, nedelje u kojoj smo, a mislim da sve zavisi... U ponedeljak ćemo se sastati, ponedeljak je 18; ali ostaje nam 19, možemo da se skupimo 19. u »Karl Marksu» na sednici kao što je ova. Dobro, u ponedeljak 18. da se pripremimo za sve ovo i da nastavimo sa analizom problema, imamo šta da kažemo, a 19. imamo i šta da kažemo i čega da se podsetimo i šta da utvrdimo, a ako napravimo predah, pa, možda se u četvrtak posvetimo nacionalnim stvarima; da, treba da razgovaramo nešto i o nacionalnim stvarima.

Tako da je ovo program koji predlažem, i još da čestitam drugu Alarkonu na briljantnom izlaganju, jer sam znao da on neće ostaviti ništa nerazjašnjeno u vezi sa onim što sam tvrdio da vlada Sjedinjenih Država zna celu istinu, i da je to vlada koja najbolje na svetu zna celu istinu.

Otadžbina ili smrt!
Pobedićemo!
(Ovacije.)