Reči Predsednika Republike Kube, Fidela Kastra Rusa, na Antiimperijalističkoj tribini "Hose Marti", 20. maja 2005 g.

Dragi sunarodnici:

Ono što ću vam sada pročitati izrađeno je na osnovu brojnih dokumenata iz arhiva. Imao sam za to na raspolaganju jako kratko vreme i saradnju više drugova, budući da sam vam juče obećao da će danas biti spremno za 6:00 po podne. Izabrao sam da mu dam naslov:

"DRUGAČIJE PONAŠANJE"

Dana 12. aprila 1997 g: Eksplodira bomba u diskoteci "Aće" hotela "Melia Koiba" To je bila prva akcija u nizu terorističkih napada na hotele koje je izvršila mreža koju je u Centralnoj Americi uspostavio Luis Posada Kariles i finansirala Nacionalna kubansko-američka fondacija.

30. aprila 1997 g.: Specijalne snage Ministarstva unutrašnjih poslova uspevaju da dezaktiviraju eksplozivno punjenje na 15. spratu hotela "Melia Koiba"

Dana 12. jula 1997 g. : Dolazi do dve skoro istovremene eksplozije u hotelima "Kapri" i "Nasional". Četiri osobe je ranjeno.

Dana 4. avgusta 1997 g.: Teroristička eksplozija u hotelu "Melia Koiba".

Dana 11. avgusta 1997 g.: Upravni odbor Nacionalne kubansko-američke fondacije objavljuje jednu pobedničku i ciničnu poruku doslovno prikazujući bombe u hotelima kao " incidente unutrašnje pobune koji se poslednjih nedelja događaju na ostrvu" i govoreći da "Nacionalna kubansko-američka fondacija (...) bez uvijanja i prigovora podržava" takva dela.

Dana 4. septembra 1997 g.: Eksplozije u hotelima "Kopakabana", "Šato" i "Triton" i u "La Bodegiti del Medio". U prvom hotelu gine mladi italijanski turista, Fabio di Selmo.

Na osnovu ovih terorističkih dela izvršenih od 17. oktobra 1992 g. do 30. aprila 1997 g., sastavljen je spisak od 13 teških dela te vrste koja su posebno počinjena u turističkim objektima, a koja je skoro u potpunosti finansirala Nacionalna kubansko-američka fondacija i sačinjen izveštaj koji je stigao do Predsednika Sjedinjenih Država preko jedne istaknute političke ličnosti koja je početkom maja bila u privatnoj poseti Kubi.

O tim događajima su takođe poslate brojne note vladi SAD preko Interesne sekcije SAD u Havani (SINA).

Dana 1. oktobra 1997 g.: U 11:00 sati uveče Majkl Kozak, Šef SINA zove Ministarstvo spoljnih poslova da prenese informaciju koja potiče iz jedne treće zemlje koja ukazuje da bi, u sledeća 24 sata, moglo doći do još jednog napada bombom na jedan turistički objekat na području Havane u prva dva dana oktobra, da nije mogao da potvrdi tu informaciju, ali je želeo da budemo upoznati.

Dana 2. oktobra 1997 g.: U jutarnjim časovima Šef SINA je bio pozvan u Ministarstvo da bi precizirao detalje o prethodnoj informaciji i da se zvanično zahvali na saopštenju.

Dana 5. oktobra 1997 g.: Šef SINA je pozvan u Ministarstvo da bi mu se pročitala i predala kopija sledeće poruke:

"U vezi informacije o mogućem bombaškom napadu na jedan turistički objekat u Havani prvog i drugog oktobra, iako nije došlo ni do kakve eksplozije, želimo da vam izrazimo da je bilo moguće potvrditi da je ta informacija bila u potpunosti tačna i njene karakteristike slične prethodnim planovima."

"Smatrajući da bi moglo biti interesantno i korisno za američke vlasti, želimo da vam saopštimo da se izvor koji je dao tu informaciju pokazao verodostojnim. Dejstvovalo se uz najveću traženu diskreciju. Izražavamo našu zahvalnost".

Šef SINA je odgovorio da je informacija koje mu je ponuđena bila korisna; da su je oni dobili, ali da nije bilo moguće da se potvrdi jer se radilo o glasini; da sada više mogu da veruju izvoru; da će otputovati u Vašington sledeće nedelje i odneti tu informaciju koju smatra pozitivnom; da ako budu dobili još iz tog izvora znaće kako da deluju; da ništa više nisu otkrili u istragama koje su izvršili u SAD, ali da će iste slediti u Centralnoj Americi, naročito posle članka objavljenog u "Majami Heraldu". Rekao je da bi bilo koja informacija koju Kuba bude dobila i koju bi mogla da pruži SAD bila veoma korisna i zaključio ukazujući da je "to bilo dobro".

Dana 7. marta 1998 g.: Šef SINA je zamolio da hitno bude primljen u Ministarstvo spoljnih poslova da bi preneo osetljivu informaciju. Rekao je da je imao informaciju iz jednog neodređenog poverljivog izvora da jedna grupa kubanskih egzilanata ima planove da na Kubi izvrši jedan bombaški napad, između 7. i 8. marta. Da ne zna mesto, vreme i specifičnu metu, ali da je prema izvoru eksploziv već na Kubi.

Dana 9. marta 1998 g.: Ministarstvo spoljnih poslova je primilo Šefa SINA i pročitalo mu sledeću notu:

"U vezi usmeno date informacije u subotu, 7. marta ove godine o planovima terorističkog napada koji su organizovali kubanski egzilanti sa mogućim izvršenjem 7. i 8. ovog meseca i o tome da je eksploziv već na Kubi, želimo da vam saopštimo sledeće:

"1. Da se još jednom pokazalo da su izvori informacija vlasti SAD o ovim aktivnostima apsolutno verodostojni.

"2. Da su prošle srede, 4. marta u popodnevnim časovima uhapšene dve osobe stranog porekla i oduzet eksploziv i sredstva sa kojima su nameravali da, uz obećanje plaćanja u gotovom određene sume novca za svaku bombu, izvrše četiri teroristička dela slična prethodno izvršenima, organizovanim na isti način i sa istim ciljevima i metodama.

"3. Kubanske vlasti nastoje da sakupe što je moguće više dodanih informacija".

"4. Ti kriminalni događaju su krajnje ozbiljni i pogađaju ne samo Kubu i SAD, nego i druge zemlje regiona. Imamo dužnost da sprečimo nekažnjeno izvršavanje istih. To neće biti teško ako, kako SAD tako i Kuba, preko odgovarajućih organa, koordiniraju borbu protiv takvih akcija. Tako je učinjeno u određenim slučajevima trgovine drogom uz apsolutnu ozbiljnost i diskreciju.

"5. Do ovog trenutka nismo javno obavestili o ovim događajima, dok smo obavljali određene radnje i istrage, ali neće biti moguće u odgovarajućoj prilici to ne učiniti javnim.

"6. Iskreno zahvaljujemo na pruženoj informaciji".Po završetku čitanja, prva reakcija Šefa SINA je bila da zahvali i čestita kubanskim vlastima na efikasnosti. Dodali su da bi bilo veoma korisno da, ako bi smo imali još informacija ili tragova koji bi se mogli pratiti radi utvrđivanja ko potpomaže ili kontroliše takve aktivnosti, da ih prenesemo, jer je američka Vlada već donela čvrstu odluku da progoni i primeni zakon protiv onih koji budu odgovorni za takva dela. Insistirao je na tome da oni još uvek nemaju informaciju o tome ko rukovodi tim delima, da ima više osoba sa dosijeima, ali da ne žive, ne rade i ne prolaze svi kroz Majami, pa čak ni kroz SAD; da su neki u drugim zemljama, što sve otežava mogućnost dejstvovanja protiv njih; da je američkoj Vladi jasno da takvi događaji nikome ne idu u prilog. Jedan funkcioner SINA koji ga je pratio je dodao da im je bilo veoma interesantno ono što je preko televizije izložio pukovnik Rabeiro, kada je pomenuo da imaju snimke Salvadorca prilikom telefonskog razgovora sa Centralnom Amerikom, da bi ta informacija bila veoma korisna, jer bi olakšala mogućnost pronalaženja onih koji kontrolišu te aktivnosti. Dodali su da je posle rata u Centralnoj Americi ostalo mnogo ljudi sa krajnje desnice u tim zemljama koji su se uključili u kriminalne aktivnosti; mnogo bi cenili značaj mogućnosti potvrđivanja da je njihov izvor poverljiv i shvatili su značaj saradnje u toj oblasti. Na kraju su ponovo insistirali na korisnosti razmene bilo kakve informacije.

Dana 18. aprila 1998 g.: Polazeći od iznete pozitivne razmene i znajući za skori put u SAD pisca Gabrijela Garsije Markesa, kojom prilikom bi se sastao sa Vilijamom Klintonom, čitaocem i simpatizerom njegovih knjiga kao što su i mnoge druge osobe u svetu, a sa kojim je autor imao ranije kontakte, odlučio sam da pošaljem jednu poruku Predsedniku SAD, koji sam lično sastavio.

Poruka je ukratko i sintetički obuhvatala sedam tema. Ograničio sam se na to da u ovaj izveštaj uključim prvu i najdirektnije vezanu za ozbiljne događaje koji se danas odvijaju: teroristička dela koja se iz SAD organizuju i finansiraju protiv kubanskog naroda.

Imala je sledeći naslov:

"SINTEZA REČI IZREČENIH GABRIJELU GARSIJI MARKESU KOJE U POVERENJU MOŽE PRENETI PREDSEDNIKU KLINTONU"

Tačka 1. (doslovno) i bez precrtavanja bilo čega:

"Jedan važan predmet. Ostaju planovi terorističkih aktivnosti protiv Kube, koje plaća Nacionalna kubansko-američka fondacija, koristeći centralnoameričke plaćenike. Već su izvršena dva nova pokušaja podmetanja bombi u naše turističke centre pre i posle posete Pape. U prvom slučaju odgovorni su uspeli da pobegnu, vrativši se avionom u Centralnu Ameriku, ne ostvarivši svoju nameru i ostavivši tehnička sredstva i eksploziv koji su zaplenjeni. U drugom pokušaju, uhapšena su trojica plaćenika, od kojih je zaplenjen eksploziv i ostala sredstva. Oni su gvatemalski državljani. Za svaku od 4 bombe koje su trebali da postave dobili bi 1.500 dolara.

"U oba slučaja su ih ugovorili i snabdeli agenti iz mreže koju je stvorila Nacionalna kubansko-američka fondacija. Sada planiraju i već preduzimaju korake za postavljanje bombi u avione na kubanskim avio-linijama i na onima drugih zemalja koje lete za Kubu dovozeći i odvozeći turiste iz i do latinoameričkih zemalja. Metoda je slična: postaviti napravu malih dimenzija na skriveno mesto u avionu, moćan eksploziv, detonator kontolisan pomoću digitalnog sata koji može da se programira do 99 sati unapred i normalno napustiti letilicu na odredištu. Do eksplozije dolazi na zemlji ili tokom kasnijeg leta. Zaista satanski postupci: mehanizmi laki za sastavljanje, komponente skoro nemoguće za otkrivanje, minimalna obuka za upotrebu, nekažnivost skoro potpuna. Izuzetno opasni za avio-linije, turističke objekte, ili objekte bilo kog drugog tipa. Instrumenti koji se mogu koristiti za veoma teške zločine i prestupe. Ako takve mogućnosti postanu poznate i prošire se, mogu se pretvoriti u epidemiju kao što se događalo u drugim vremenima sa otmicom aviona. Druge grupe ekstremista kubanskog porekla koji žive u SAD počinju da se kreću u tom pravcu.

"Policijske i obaveštajne agencije SAD poseduju verodostojne i dovoljne informacije o glavnim odgovornima. Ako zaista žele mogu da na vreme unište taj novi vid terorizma. Biće nemoguće zaustaviti ga ako SAD ne ispune elementarnu dužnost da ga suzbiju. Ne može se odgovornost za to prepustiti samo Kubi. Uskoro bi mogla biti žrtva takvih dela bilo koja zemlja na svetu".

Dana 7. maja 1998 g.: Sastanak Gaba u Beloj kući

DOSLOVNI IZVEŠTAJ GABRJELA GARSIJE MARKESA O ZATRAŽENOJ MISIJI PRENOŠENJA PORUKE PREDSEDNIKU KLINTONU

Doslovna kopija bez izostavljanja ijedne reči:

"Krajem marta, kada sam Prinstonskom univerzitetu potvrdio da bih došao da održim jedan seminar o književnosti od 25. aprila, telefonom sam zamolio Bila Ričardsona da mi ugovori privatnu posetu predsedniku Klintonu da bih mu govorio o kolumbijskoj situaciji. Ričardson me je zamolio da ga pozovem nedelju dana pre puta da bi mi dao odgovor. Nekoliko dana kasnije sam otišao u Havanu u potrazi za nekim podatcima koji su mi nedostajali za pisanje jednog novinskog članka o poseti Pape, i u mojim razgovorima sa Fidelom Kastrom sam mu pomenuo mogućnost sastanka sa predsednikom Klintonom. Otuda je potekla ideja da mu Fidel pošalje poverljivu poruku o jednom paklenom terorističkom planu koji je Kuba pravo otkrila, a koji bi mogao da pogodi ne samo obe ove zemlje, nego i mnoge druge. On sam je odlučio da to ne bude njegovo lično pismo da ne bi Klintona obavezao da mu odgovori, i više je voleo jednu pisanu sintezu našeg razgovora o zaveri i o drugim temama od zajedničkog interesa. Van teksta mi je sugerisao dva nenapisana pitanja koja bih mogao da iznesem Klintonu, ako budu bile odgovarajuće okolnosti.

"Te noći sam postao svestan da je moj put u Vašington pretrpeo nepredviđen i važan zaokret i nisam mogao da ga i dalje tretiram kao jednostavnu ličnu posetu. Tako da ne samo da sam Ričardsonu potvrdio datum dolaska, nego sam mu telefonom i nagovestio da nosim hitnu poruku za predsednika Klintona. Poštujući dogovorenu tajnu nisam mu telefonom rekao od koga je bila - iako je trebalo da pretpostavi - niti sam mu dao da oseti da bi kašnjenje u predaji moglo biti razlog velikih katastrofa i smrti nedužnih. Njegov odgovor nije stigao tokom nedelju dana mog boravka u Prinstonu, i to me je nateralo da pomislim da i Bela kuća procenjuje činjenicu da je motiv mog prvog zahteva bio promenjen. Čak sam bio pomislio da prijem neće biti ni dogovoren.

"Čim sam stigao u Vašington, u petak prvog maja, jedan Ričardsonov pomoćnik me je telefonom obavestio da Predsednik ne može da me primi jer je do srede, šestog, u Kaliforniji, a ja sam planirao put za Meksiko dan ranije. U zamenu za to su mi predložili da se sastanem sa direktorom Nacionalnog saveta za bezbednost Predsednika, Semom Bergerom, koji bi u ime Predsednika mogao da primi poruku.

"Moja zloslutna sumnja je bila da se nameću uslovi da bi poruka stigla u službu bezbednosti, a ne u ruke Predsednika. Berger je bio prisutan na jednom mom prijemu kod Klintona u Ovalnom kabinetu Bele kuće, septembra 1997 g., i njegove malobrojne upadice o situaciji na Kubi nisu bile suprotne Predsednikovim, ali ne bih mogao da kažem ni da sam ih bezrezervno delio. Tako da se nisam osetio ovlašćenim da za moj račun i rizik prihvatim alternativu da me Beger primi umesto Predsednika, naročito stoga što se radilo o jednoj tako delikatnoj poruci, a koja osim toga nije bila moja. Moje lično mišljenje je bilo da treba da se preda samo Klintonu u ruke.

"Jedino što mi je u tom momentu palo na pamet bilo je da obavestim kancelariju Ričardsona da ako se promena sagovornika duguje samo odsustvu Predsednika, ja bih mogao da produžim boravak u Vašingtonu dok se on ne vrati. Odgovorili su mi da će ga obavesti. Nešto kasnije sam u svom hotelu pronašao telefonsku zabelešku ambasadora Džemsa Dobinsa, Direktora za interamerička pitanja Nacionalnog saveta za bezbednost (NSC), ali mi se činilo boljim da se pravim da je nisam dobio dok se razmatrao moj predlog da čekam povratak Predsednika.

"Nisam se žurio. Napisao sam više od 20 upotrebljivih stranica mojih memoara u idiličnom kampusu Prinstona, a tempo nije opadao ni u bezličnoj sobi hotela u Vašingtonu, gde sam uspeo da pišem po 10 sati dnevno. Ipak, iako ne bih to sebi priznao, istinski razlog zatvaranja je bio bdenje nad porukom koju sam čuvao u sigurnosnom sefu. Na aerodromu u Meksiku sam izgubio jedan kaput jer sam istovremeno pazio na laptop, na kofer u kome sam nosio skice i diskove knjige na kojoj sam radio i original poruke bez kopije. Sama ideja da je izgubim mi je izazivala panične žmarce, ne toliko zbog samog gubitka, već zbog lakoće sa kojom bi bilo identifikovano njeno poreklo i odredište. Tako da sam se posvetio tome da je čuvam dok pišem. Jeo sam i primao posete u sobi hotela, čiji sigurnosni sef mi nije ulivao nikakvo poverenje jer se nije zatvarao kombinacijom, već ključem koji je izgledao kao da je kupljen u gvožđari na ćošku. Uvek sam je nosio u džepu i posle svakog neizbežnog izlaska sam proveravao da li je papir na svom mestu i u zapečaćenom kovertu. Toliko sam je čitao, da sam je skoro naučio napamet da bih bio sigurniji, ako bih morao da poduprem neku od tema u trenutku predaje.

"Osim toga uvek sam smatrao činjenicom da su moji telefonski razgovori tih dana - kao i oni mojih sagovornika - bili prisluškivani, ali me je uspokojavala svest da se nalazim u jednoj besprekornoj misiji, koja bi odgovarala kako Kubi, tako i SAD. Moj drugi ozbiljan problem je bio da nisam imao sa kim da pretresem moje sumnje, a da ne prekršim tajnu. Diplomatski predstavnik Kube u Vašingtonu, Fernando Remires, je potpuno bio na mom raspolaganju radi održavanja otvorenih kanala sa Havanom. Ali poverljive komunikacije iz Vašingtona su toliko spore i riskantne - a posebno za tako osetljiv slučaj - da su naše rešavane putem specijalnog izaslanika. Odgovor je bio ljubazan zahtev da čekam u Vašingtonu koliko bude bilo potrebno da obavim posao, tako kako sam i rešio, i toplo su mi preporučili da budem veoma oprezan da se Sem Berger ne oseti neugodno zbog neprihvatanja njega kao sagovornika. Vedrom kraju poruke nije bio potreban potpis da bi se znalo ko je to bio "Želimo da mnogo napišeš".

" Srećnom slučajnošću, bivši predsednik Sesar Gavirija je organizovao za ponedeljak uveče privatnu večeru sa Tomasom "Mek" Meklartijem, koji je upravo bio dao ostavku na dužnost savetnika predsednika Klintona za Latinsku Ameriku, ali je i dalje bio njegov najstariji i najbliži prijatelj. Upoznali smo se godinu dana ranije i porodica Gavirija je otada planirala večeru sa dvostrukim ciljem: razgovor sa Meklartijem o zamršenoj situaciji Kolumbije i zadovoljenje želja njegove supruge da sa mnom razjasni neke nedoumice koje je imala o mojim knjigama.

"Prilika je izgledala kao proviđenje". Gavirija je veliki prijatelj, inteligentan, originalan savetnik, obavešten kao niko o stvarnosti Latinske Amerike i pažljiv posmatrač koji ima razumevanja za kubansku stvarnost. Stigao sam u njegovu kuću sat vremena pre dogovorenog, i pošto nisam imao vremena da se sa bilo kim konsultujem uzeo sam slobodu da mu otkrijem ono suštinsko iz moje misije da bi mi dao novi pogled.

"Gavirija mi je dao stvarnu meru problema i poređao njegove delove po redosledu. Ukazao mi je da teško da su bile normalne predostrožnosti Klintonovih savetnika, zbog političkih i bezbedonosnih rizika koje za jednog predsednika SAD predstavlja da dobije na ruke i nepropisnim putem jednu tako delikatnu informaciju. Nije morao da mi to objašnjava jer sam se tog trenutka setio jednog prethodnog primera: na našoj večeri u "Marta's Vinyardu" tokom krize zbog masovne emigracije 1994 g., Predsednik Klinton me je ovlastio da mu govorim o toj i o drugim vrućim kubanskim temama, ali me je prethodno upozorio da on ne može da kaže ni jednu reč. Nikada neću zaboraviti sa kakvom me je koncentracijom slušao i titanske napore koje je morao da čini da mi ne odgovori na neke od eksplozivnih tema.

"Gavirija me je takođe upozorio u smislu da je Berger efikasan i ozbiljan službenik koji bi zaista trebao da se uzme u obzir u odnosima sa Predsednikom. Ukazao i je takođe da je sama činjenica da je on određen da me primi bila posebna uviđavnost na visokom nivou, jer privatni zahtevi kao što je moj obično se godinama vrte po perifernim kancelarijama Bele kuće, ili ih prenose nižim funkcionerima CIA ili Stejt Departmenta. U svakom slučaju, Gavirija je izgledao siguran da bi tekst predat Bergeru stigao u ruke Predsednika, a to je bilo ono bitno. Najzad, o čemu sam ja sanjao, najavio mi je da će me na kraju večere ostaviti nasamo sa Meklartijem da bi mi otvorio direktan put do Predsednika.

"Veče je bilo prijatno i uspešno, samo sa nama i porodicom Gavirija. Meklarti je čovek sa juga, kao i Klinton, i obojica su pristupačni i neposredni kao i ljudi sa Kariba. Na večeri je od početka probijen led, naročito u vezi politike SAD prema Latinskoj Americi, a posebno u vezi trgovine drogom i mirovnim procesima. "Mek" je bio toliko obavešten da je znao čak i detalje sa mog sastanka sa Predsednikom Klintonom prošlog septembra, na kome je potanko razmatrano obaranje malih aviona na Kubi i pomenuta ideja da Papa bude posrednik SAD tokom svoje posete Kubi.

"Opšti stav Meklartija u odnosu na Kolumbiju - na kome je izgleda spreman da radi - je da politika SAD zahteva jednu radikalnu promenu. Rekao nam je da je Vlada spremna da uspostavi kontakt sa bilo kojim predsednikom koji bude bio izabran da bi potpuno pomogla miru. Ali ni njemu ni drugim zvaničnicima sa kojima sam kasnije razgovarao nije bilo jasno kakve bi bile promene. Dijalog je bio tako otvoren i tečan, da smo, kada su nas Gavirija i njegova porodica ostavili same u trpezariji, Meklarti i ja bili stari prijatelji.

"Bez ikakve zadrške sam mu otkrio sadržaj poruke za njegovog predsednika i nije skrivao zaprepašćenje zbog terorističkog plana, čak i ne znajući grozne detalja. Nije bio obavešten o mom zahtevu da vidim predsednika, ali je obećao da će razgovarati sa njim čim se vrati iz Kalifornije. Podstaknut lakoćom dijaloga, usudio sam se da mu predložim da me prati na sastanku sa predsednikom, i kamo sreće da ne bude ni jedan drugi zvaničnik, da bi smo mogli da govorimo bez ustezanja. Jedino pitanje koje mi je postavio o tome - i nikad nisam saznao zašto - bilo je da li je Ričardson znao za sadržaj poruke, i odgovorio sam mu da ne. Tada je završio ćaskanje uz obećanje da će razgovarati sa predsednikom.

"Rano u utorak sam obavestio Havanu već uobičajenim putem o osnovnim tačkama večere i dozvolio sam sebi jedno prigodno pitanje: ako bi predsednik na kraju odlučio da me ne primi i poverio zadatak Meklartiju i Bergeru, kome bi od njih dvojice trebalo da predam poruku? Činilo se da je odgovor naklonjen Meklartiju, ali uz opreznost da se ne zanemari Berger.

"Tog dana sam ručao u restoranu "Provins" sa gospođom Meklarti, jer naš književni razgovor nije bio moguć tokom Gavirijine večere. Međutim, pitanja koja je ona imala zapisana su se brzo iscrpla i ostala je samo njena radoznalost za Kubu. Objasnio sam joj sve što sa mogao i verujem da se umirila. Za vreme dezerta, bez mog traženja, pozvala je svog supruga sa stola i on mi je javio da još nije video predsednika, ali da očekuje da mi da neku vest tokom dana.

"Doista, jedan njegov pomoćnik me je pre dva sata obavestio preko kancelarije Sesara Gavirije da će susret biti sutra u Beloj kući sa Meklartijem i tri visoka funkcionera nacionalnog saveta za bezbednost. Pomislio sam da bi u slučaju da je jedan od njih bio Sem Berger to rekli uz njegovo ime i sada je moje osećanje bilo suprotno: uznemirio sam se da on ne bude prisutan. Do koje granice je to moglo biti zbog neke moje nepažnje u nekom prisluškivanom razgovoru ? Sada nije bilo važno: pošto je Meklarti sredio stvar sa predsednikom, on bi trebalo da je već u toku sa porukom. Tako da je moja odluka da više ne čekam bila trenutna i bez konsultacije: ići ću na sastanak da predam poruku Meklartiju. Toliko sam bio siguran da sam rezervisao mesto na direktnom letu za Meksiko u pola šest po podne sledećeg dana. Bio sam kod toga kad sa primio odgovor iz Havane na poslednju konsultaciju uz odobrenje i najveću obavezu koju sam dobio u životu: "Verujemo u tvoj talenat".

"Sastanak je bio u 11:15 u sredu 6. maja u kancelariji Meklartija u Beloj kući. Primila su me tri najavljena funkcionera iz Nacionalnog saveta za bezbednost (NSC): Ričard Klark, glavni direktor za multilateralna pitanja i savetnik predsednika za sve teme međunarodne politike, a posebno za borbu protiv terorizma i narkotika; Džejms Dobins, glavni direktor NSC za interamerička pitanja u rangu ambasadora i savetnik predsednika za Latinsku Ameriku i Karibe i Džef Delaurentis, direktor za interamerička pitanja u NSC i savetnik specijalizovan za temu Kube. Ni u jednom trenutku se nije ukazala povoljna prilika da pitam zašto Berger nije bio prisutan. Sva tri funkcionera su bila ljubazna i profesionalno veoma korektna.

"Nisam vodio lične beleške, ali sam poruku znao do detalja i u elektronskom podsetniku sam zapisao ono jedino čega sam se bojao da ne zaboravim: dva pitanja van teksta. "Mek" je završavao sastanak u drugoj kancelariji. Dok on nije stigao Dobins mi je dao jednu opštu viziju situacije u Kolumbiji više pesimističku. Njegovi podatci su bili isti kao i Meklartijevi na večeri od ponedeljka, ali je njima spretnije baratao. Ja sam prethodne godine rekao Klintonu da je politika SAD protiv droge bila teška nesreća za istorijsko nasilje Kolumbije. Zbog toga mi je privuklo pažnju da je ta grupa iz NSC - ne pominjući, naravno, moju rečenicu - izgledalo da se slaže da bi trebalo da se promeni. Bili su vrlo pažljivi da ne daju sudove o vladi niti aktuelnim kandidatima, ali nisu ostavili sumnju da im se situacija čini katastrofalna i sa neizvesnom budućnošću. Nisam se obradovao zbog predloga izmene, jer mi ih je više posmatrača naše politike u Vašingtonu prokomentarisalo uz upozorenje. "Sada kada žele da pomognu su zaista opasniji nego ikad" - rekao mi je jedan od njih - jer žele da se mešaju u sve."

"Meklarti u odelu skrojenom po meri i sa svojim lepim manirima, ušao je sa žurbom nekog ko je prekinuo jednu kapitalnu stvar da bi se pobrinuo za nas. Ipak je nametnuo sastanku jedan opušten, koristan ton i dobro raspoloženje. Od one noći večere mi se dopalo što je govorio uvek gledajući u oči. Tako je bilo i na sastanku. Posle toplog zagrljaja seo je preko puta mene, naslonio ruke na kolena i otvorio razgovor jednom uobičajenom frazom tako dobro izgovorenom da se činila istinitom: "Stojimo vam na raspolaganju".

Od početka sam hteo da utvrdim da ću govoriti po sopstvenom pravu i bez ikakvih drugih zasluga i mandata osim mog svojstva pisca, a posebno o tako škakljivom i kompromitujućem slučaju kao što je Kuba, tako da sam započeo uz jedno razjašnjenje koje mi se nije činilo izlišnim za skrivene magnetofone: "Ovo nije zvanična poseta".

"Svi su potvrdili glavom i iznenadila me je njihova nepredviđena ozbiljnost. Tada sam jednostavno i stilom domaćeg izlaganja ispričao kada, kako i zašto je održan razgovor sa Fidelom Kastrom od koga su potekle neformalne beleške koje sam trebao da predam predsedniku Klintonu. Dao sam ih Meklartiju u jednom zatvorenom kovertu i zamolio ga da ih pročita da bi mogle da se prokomentarišu. Bio je to engleski prevod šest tema pobrojanih u šest delova od po 4 linije sa dvostrukim razmakom: teroristička zavera, relativno zadovoljstvo zbog mera najavljenih za 20. mart za obnovu letova na Kubu iz SAD, put Ričardsona u Havanu u januaru 1998 g., argumentovano odbijanje humanitarne pomoći od strane Kube, priznanje zbog povoljnog izveštaja Pentagona o vojnoj situaciji na Kubi" - postojao je jedan izveštaj u kome se tvrdilo da Kuba ne predstavlja nikakvu opasnost za bezbednost SAD, dodajem ja -, " odobravanje rešenja iračke krize i zahvalnost za komentare Klintona o Kubi pred Mendelom i Kofijem Ananom ".

Ovde kao što se vidi, nabraja ostale tačke.

"Meklarti ih nije svima glasno pročitao, kao što sam ja očekivao, i kao što bi bez sumnje učinio da je ranije bio upoznat sa njima. Pročitao ih je samo za sebe, naizgled brzom metodom čitanja koju je uveo u modu predsednik Kenedi, ali su se promene osećanja ogledale na njegovom licu kao odblesci u vodi. Ja sam ih čitao toliko puta da sam skoro mogao da zaključim kojoj tački dokumenta odgovara svaka od promena njegovog raspoloženja.

"Kod prve tačke o terorističkoj zaveri je progunđao: "To je strašno". Kasnije se suzdržano osmehnuo kraičkom usana i uzviknuo ne prekidajući čitanje: "Imamo zajedničke neprijatelje". Verujem da je to rekao o četvrtoj tačci, gde se opisuje zavera jedne grupe senatora radi sabotaže usvajanja nacrta Tores-Rangel i Dod, i zahvaljuje se na naporima Klintona da ga spase.

"Po završetku čitanja, dao je papir Dobinsu, a ovaj Klarku, koji su ga čitali dok je "Mek" veličao ličnost Mortimera Cukermana, vlasnika časopisa "US News and World Report" koji je putovao u Havanu prošlog februara. Prokomentarisao je to zbog pominjanja koje je upravo pročitao u tačci šest dokumenta, ali nije odgovorio na prećutno pitanje da li je Cukerman obavestio Klintona o dva razgovora od 12 sati koje je imao sa Fidelom Katsrom.

Tačka koja je zauzela skoro svo upotrebljeno vreme posle čitanja bila je teroristički plan koji je sve impresionirao. Ispričao sam im da sam letao u Meksiko pošto sa saznao za njega u Havani i morao sam da savladam strah od toga da će eksplodirati bomba. Trenutak mi se učinio zgodnim da postavim prvo lično pitanje koje mi je sugerisao Fidel: zar ne bi bilo moguće da FBI stupi u kontakt sa svojim kubanskim kolegama radi zajedničke borbe protiv terorizma? Pre nego što su reagovali dodao sam nešto svoje: "Siguran sam da bi ste naišli na pozitivan i brz odgovor od strane kubanskih vlasti".

"Iznenadila me je brzina i energičnost reakcije sve četvorice. Klark, koji je izgleda bio najbliži temi, je rekao da je ideja jako dobra, ali me je upozorio da se FBI ne bavi pitanjima koja se objavljuju u novinama dok su pod istragom. Da li bi Kubanci bili spremni da stvar drže u tajnosti? Nestrpljiv da postavim drugo pitanje dao sam mu odgovor da bih opustio atmosferu:

"Kubanci ništa više ne vole nego da čuvaju tajnu".

"U nedostatku odgovarajućeg motiva za postavljanje drugog pitanja, rešio sam to kao jednu moju tvrdnju: saradnja u oblasti bezbednosti bi mogla da otvori put odgovarajućoj klimi da bi se ponovo odobrila putovanja Amerikanaca na Kubu. Lukavstvo je loše ispalo jer se Dobins zbunio i rekao da će to biti rešeno kada se budu primenile mere najavljene 20.mata.

"Kada je razjašnjena zabuna, govorio sam o pritisku kome sam izložen od strane mnogih Amerikanaca svih klasa koji me traže da bi na Kubi uspostavili poslovne kontakte ili kontakte iz zadovoljstva. Među njima sam pomenuo Donalda Njuhausa, izdavača više periodičnih publikacija i predsednika Asošjeted Presa (AP), koji mi je priredio izvrsnu večeru u svom seoskom domu u Nju Džersiju, po završetku mog seminara na Prinstonskom univerzitetu. Njegova sadašnja želja je bila da ode na Kubu da bi lično sa Fidelom razgovarao o uspostavljanu jedne stalne kancelarije AP u Havani, slične onoj koju ima CNN.

"Ne mogu da tvrdim, ali mi se čini da je u poletnom razgovoru u Beloj kući bilo jasno da nemaju ili ne znaju, ili ne bi želeli da otkriju nikakav neposredan predlog za obnovu putovanja Amerikanaca na Kubu. Ono što treba zaista da istaknem je to da ni u jednom trenutku nije razgovarano o demokratskim reformama, ni o slobodnim izborima ili ljudskim pravima, niti o bilo kom od političkih izdanaka kojima Amerikanci nastoje da uslove bilo kakav projekat saradnje sa Kubom. Naprotiv, moja najjasnija ocena sa tog putovanja je izvesnost da počinje da prevladava pomirenje kao nešto bespovratno u kolektivnom nesvesnom.

"Klark nas je pozvao na red kada je razgovor počeo da skreće i naznačio mi - možda kao poruku - da će oni preduzeti neposredne korake za jedan zajednički plan Kube i SAD protiv terorizma. Posle jedne duge beleške u svom notesu, Dobins je zaključio da će stupiti u vezu sa njihovom ambasadom na Kubi da bi usmerili projekat. Ja sam dao ironičan komentar o nivou koji je pridao Interesnoj kancelariji u Havani, a Dobins mi je odgovorio u dobrom raspoloženju: "Ono što tamo imamo nije ambasada, ali je mnogi veće od ambasade". Svi su se nasmejali ne bez izvesne zavereničke zlobe. Nije se razgovaralo o ostalim tačkama, jer zaista nije bio momenat, ali verujem da su ih kasnije među sobom analizirali.

“Sastanak, zajedno sa Mekovim kašnjenjem, trajao je pedeset minuta. »Mek« ga je završio ritualnom frazom: »Znam da vam je agenda prepuna do Vašeg odlaska u Meksiko, a i mi imamo dosta toga da uradimo«. Odmah je sastavio kratku i uzdržanu zabelešku koja je ličila na formalni odgovor na naša pitanja. Bilo bi smelo pokušati da se doslovno citira, ali smisao i ton njegovih reči bili su izraz njegove zahvalnosti zbog velikog značaja koji je imala poruka, dostojna pune pažnje njegove vlade, i o kojoj će se hitno pobrinuti. A u stilu srećnog kraja, gledajući me u oči, posebno me je krunisao lovorikama: »Svrha Vaše misije bila je od najveće važnosti, a Vi ste je vrlo dobro ispunili«. Ni prevelika stidljivost, ni skromnost koju ne posedujem, nisu mi dozvolile da zanemarim tu rečenicu prolazne slave skrivenih mikrofona u vazama.

»Izašao sam iz Bele kuće sa izvesnim utiskom da su se napor i neizvesnost od prošlih dana isplatili. Nelagodnost zbog toga što nisam predao izveštaj u predsednikove ruke kompenzovana je nekom vrstom neformalnijeg i operativnijeg sastanka na čije se pozitivne rezultate neće čekati. Osim toga, poznavajući Klintonove i »Mekove« afinitete, kao i prirodu njihovog prijateljstva još od osnovne škole, bio sam siguran da će dokument pre ili kasnije stići u predsednikove ruke u zavereničkoj atmosferi za stolom posle nekog ručka. Na kraju sastanka, Predsedništvo Republike se pojavilo sa jednim plemenitim gestom: na izlasku iz kancelarije, jedan službenik mi je predao fotografije sa moje prethodne posete, napravljene šest meseci ranije u Ovalnom kabinetu. Tako da je moja jedina frustracija na putu do hotela bila što do tada nisam otkrio niti uživao u čudesnim trešnjama u cvatu tog predivnog proleća.

»Jedva da sam imao vremena da se spakujem i stignem na avion u pet po podne. Onaj kojim sam četrnaest dana ranije stigao iz Meksika, morao je da se vrati u bazu sa jednom oštećenom turbinom, pa smo čekali četiri sata dok se nije našao drugi raspoloživi avion. Onaj kojim sam se vraćao u Meksiko posle sastanka u Beloj kući, zadržao se u Vašingtonu sat i po, sa ukrcanim putnicima, dok su popravljali radar, pre nego što smo sleteli u Meksiko, pet sati kasnije, zbog piste koja je bila van upotrebe. Otkada sam pre pedeset i dve godine počeo da letim, nikada mi se ništa slično nije desilo. Ipak, nije moglo drugačije, za jednu miroljubivu avanturu koja će imati posebno mesto u mojim sećanjima. Dana 13. maja 1998.«

Ovde je završen istorijski izveštaj.

Dana 9. maja 1998 g.: Ministarstvo inostranih poslova prima zamenika Šefa Interesne sekcije Sjedinjenih Država u Havani, Džona Bordmana. Namera je bila da se poruka, za koju su dobili instrukcije 8. maja uveče, prosledi Alarkonu i Ministarstvu inostranih poslova – neosporno je da je poruka stigla tog istog dana, ili da je imala efekte koje je Gabo i očekivao. Zamenik načelnika je rekao da je nekim njemu nepoznatim putem Vlada Kube dala do znanja njegovoj Vladi da su naše vlasti imale razloga da budu zabrinute zbog mogućih terorističkih napada od strane organizacija sa sedištem u SAD, posebno u oblasti turizma, a naročito na putničke avione sa turistima koji putuju sa Kube i na Kubu.

Odgovor vlade Sjedinjenih Država koji je prenet ovim putem bio je sledeći:
• Vlada SAD nema informaciju o postojećim vezama između državljana Sjedinjenih Država i terorističkih dela počinjenih u hotelima. Štampa je špekulisala o tome, ali vlada SAD nema ozbiljne podatke o tome.
• Vlada Sjedinjenih Država dostavila je više diplomatskih nota ističući svoju spremnost da prouči svaku informaciju ili materijalne dokaze koje ima Vlada Kube, a koji bi potkrepili te informacije.
• Vlada SAD želi da ponovi da je ova ponuda ozbiljna. Spremna je da primi svaku informaciju i da proceni priliku u kojoj bi njeni eksperti ispitali svaki materijalni dokaz koji bi Vlada Kube mogla da ima.
• Vlada SAD izražava svoju zabrinutost zbog takvih terorističkih napada i spremna je da reaguje na ove informacije u cilju sprovođenja zakona i suzbijanja međunarodnog terorizma.
• Vlada SAD traži od Vlade Kube razmenu eventualnih informacija sa drugim vladama u vezi sa opasnošću od terorističkih dela na letovima za Kubu sa njihovih teritorija.

Dana 11. maja 1998: Remires obaveštava da ga je Stejt Department pozvao na sastanak sa Džonom Hamiltonom koji mu je izneo sledeće predloge:

1) Cilj sastanka je da se ponove predlozi SINA od prošle subote, i da se odgovori na našu zabrinutost u vezi sa terorističkim aktivnostima protiv Kube, koristeći »double track diplomacy« (dvosmernu diplomatiju) da bi se ubrzao postupak.
2) Kao i u prethodnim prilikama, ozbiljno su prišli našoj zabrinutosti zbog mogućih terorističkih napada na turističke objekte i avione.
3) Shodno obavljenim proverama, nema elemenata koji bi ukazivali na postojanje planova koji potiču iz Sjedinjenih Država.
4) Ranije, pred našim navodima o tome koje su to osobe i/ili organizacije umešane u teroristička dela u SAD-u, tražili su nam dokaze u interesu istrage.
5) Trenutno žele da stave akcenat na ozbiljnost ponude SAD-a u istrazi i preduzimanja odgovarajućih mera za bilo koji dokaz koji bi mi imali. Nije namera da se vrati lopta na naš teren, niti je to formalna procedura.
6) Hoće ozbiljno da ispitaju sve dokaze koje imamo i da ih prate sve do njihovog razrešenja. Sa naše strane, zahvalili smo im se na ponudi i uverili ih da ćemo je preneti našim vlastima i pitali ih da li ponuda uključuje saradnju dve zemlje u eventualnom istražnom postupku, na šta je Hamilton odgovorio da pretpostavlja da je tako. Ponovio je da je ponuda ozbiljna, a ne puki diplomatski odgovor, dodavši da je to bio jedini važni cilj sastanka.

Dana 12. maja 1998: Ministarstvo spoljnih poslova pozvalo je zamenika šefa SINA i prenelo mu sledeći odgovor na zahtev u ime Vlade SAD, o kojem su raspravljali u subotu 9. maja:

Setite se da je Gabov sastanak u Beloj kući bio 8. maja. Naš odgovor je glasio:

»Naše informacije su veoma sigurne, ali iz izvora koji su veoma osetljivi na objavljivanje. Ne možemo da radimo kao što predlažu. Dovoljno je da znamo da su u pripravnosti i da se posvećuju problemu«.

Zamenik šefa SINA prihvatio je i zahvalio se na brzom odgovoru i istakao da je spreman da prosledi svaku informaciju za koju mi smatramo da može da se objavi, a da ne kompromituje izvor. Njegov pratilac, koji je predstavljen kao funkcioner SINA zadužen za poslove vezane za sprovođenje zakona i bezbednosna pitanja, umešao se da potvrdi da će, na sve moguće načine, izbliza pratiti ovo pitanje preko svih svojih agencija i da će biti u kontaktu sa raznim grupama. Takođe će proveravati sa službama drugih zemalja. Izjavio je da oni smatraju da je »na ovom nivou, svaka takva pretnja neprihvatljiva.«

Dana 20. maja 1998: Alarkon dobija poziv od Hamiltona iz Vašingtona i objašnjava mu da ga je lično zvao jer je stvar hitna, i da mu predloži sledeće:

• O opasnostima od terorističkih napada na avione koji lete na Kubu: ozbiljno su shvatili informaciju koju im je prosledila Kuba i preduzeće bezbednosne mere u avionima koji lete iz Sjedinjenih Država.
• Da bi se preduzele druge akcije, potrebno je da se prouče dokazi koje ima Kuba. Spremni su da pošalju američke stručnjake na Kubu da ih zajedno proučimo.
• Sa elementima koje su dobili od nas ne mogu da upozore druge zemlje čiji avioni isto lete za Kubu. U slučaju da ih mi upozorimo, možemo da obavestimo te zemlje da su Sjedinjene Države spremne da u najkraćem roku razmotre zahteve za tehničku pomoć u cilju sprečavanja incidenata.«

Dana 3. juna 1998: Šef SINA, Majkl Kozak, nalazi se sa Alarkonom. Obaveštava ga o pripremama za odlazak jedne delegacije FBI na Kubu, i predaje na razmatranje kubanskoj strani tekst koji Amerikanci misle da podele avio-kompanijama. Tekst glasi ovako:

»Dobili smo nepotvrđenu informaciju o zaveri za postavljanje eksplozivnih naprava u putničke avione koji lete između Kube i latinoameričkih zemalja. Osobe koje su umešane u zaveru nameravaju da postave jednu manju eksplozivnu napravu u avion. Prema izveštajima, eksploziv je malih dimenzija, sadrži osigurač i digitalni hronometar koji može da bude programiran 99 sati unapred. Nije otkrivena meta, niti tačno vreme i mesto.

»Ne možemo da odbacimo mogućnost da ta pretnja može da se odnosi i na poslove međunarodnog transporta iz SAD. Vlada SAD i dalje traži dodatne informacije koje bi razjasnile, potvrdile ili odbacile ovu pretnju.«
Dana 4. juna 1998: Obaveštava se Alarkon da treba da odgovori na to da li delegacija može da doputuje počevši od 15. juna.

Dana 5. juna 1998: Alarkon šalje šefu SINA odgovor Kube, koji sam ja lično sastavio – i dalje sam pratio problem, kao što je i logično i osnovno, od trenutka kada smo poslali poruku -, na predlog cirkularnog obaveštenja koje su Amerikanci prosledili, a doslovno je glasilo:

»Mi ne tražimo da se upozoravaju avio kompanije. To nije način na koji se treba suočiti sa ovim problemom za čije rešenje se mogu i moraju preduzeti druge mere«. Zaista smo preduzeli mnoge mere tako što smo pre svega čuvali avione, nedeljama smo to sprovodili, sve dok udarci koji su im zadati hapšenjima, otkrivanjem svih njihovih planova i priznanjima svih uhapšenih, nisu doprinela da se sve detaljno sazna, da se otkriju i osujete njihovi planovi. Kuba je bila ta koja je osujetila te planove. Tada smo im govorili, i zato moram da objasnim: to nije način na koji se treba suočiti sa problemom koji može i mora da se reši drugim merama. »Niko nije mogao da garantuje diskreciju. Indiskrecija bi u ovom slučaju mogla da oteža istragu i da spreči preduzimanje efikasnijih mera.

»Njihovo objavljivanje moglo je da prouzrokuje paniku« i zaista je i stvorilo paniku »nanevši tako značajnu štetu kubanskoj privredi, što je upravo ono što hoće teroristi. Ta šteta bi, osim toga, pogodila avio linije.

»Iz tih razloga se ne slažemo sa tim da se upozorenje posleđuje i ozbiljno se suprotstavljamo tome. Sa grupom stručnjaka moći ćemo dobro da proučimo koji se koraci preporučuju.«

Pošto su oni zaista bili toliko obzirni i dovoljno učtivi da se posavetuju sa nama o noti koju će objaviti, izneli smo im naše gledište.

Na sastanku, načelnik SINA je izneo da je možda reč o zabuni kod prvobitne poruke (da su oni mislili da je traženo od njih da daju upozorenja) ili da je postojala neka zakonska obaveza njihovih vlasti da upozore avio linije i da se sačuvaju od eventualnih tužbi. Rekao je da će preneti kubanski stav Vašingtonu i da neće slati upozorenja.

Dana 6. juna 1998: Novi sastanak između Alarkona i načelnika SINA. Ovaj predaje američku poruku, koja mu je ranije pročitana preko telefona, kao odgovor na dostavljeni dokument od prethodnog dana, a koja glasi:

1. Projekat upozorenja, koji je već predat kubanskoj strani naziva se »cirkularno obaveštenje«. U skladu sa zakonima i uredbama avijacije Sjedinjenih Država, moraju se pružiti cirkularna obaveštenja kancelarijama za unutrašnju bezbednost avionskih linija uvek kada vlada SAD-a poseduje bilo kakvu verodostojnu informaciju da nekom avionu preti opasnost.«

Objašnjavaju da ima zakona, ima uredbi koje ih obavezuju da informišu. Dobro, zaista je moglo da se raspravlja o tome kako to uraditi, ali ne sa svim podacima koje smo mi uključili u poruku.

2. Federalna administracija vazduhoplovstva slala je približno 15 do 20 cirkularnih obaveštenja godišnje. To nisu javna dokumenta.«

Naravno, nisu javna; ali ako vi prosleđujete na desetine i stotine dokumenata, pravite uzbunu na sve strane, nemoguće je sprovesti ozbiljnu istragu, što je najbitnije, istraživati, dokazivati, otkriti i uhapsiti počinioce. Ali dobro, moja obaveza je da vam prenesem njihove argumente; moguće je, ne poznajem sve te njihove uredbe, da ih zakon obavezuje na obaveštavanje.

3. "Prema našem zakonu i uredbama, od nas se zahteva da odmah pristupimo obaveštavanju avionskih linija čiji avioni lete između SAD i Kube, direktno ili preko trećih zemalja, i da obavestimo vlade trećih zemalja. Nemamo drugog izbora - rekli su – u meri u kojoj smatramo da je informacija verodostojna".

Da, informacija je bila veoma verodostojna; imali smo sve elemente da bi se upoznali sa njom, kao što su to dokazali i odgovori koje smo im dali i koji su veoma pouzdano ukazivali na to da su dostavljeni podaci tačni, i da su u nekim slučajevim počinioci uhapšeni, a u drugim su pobegli.

4. Imajući u vidu prirodu ove informacije i našu obavezu da sarađujemo sa drugim zemljama da bi se sprečili napadi na avijaciju, i dalje smo verovali da je važno da vi ili mi obavestimo avionske linije koje lete sa drugih destinacija i odgovorne vlade. Ako je kubanska strana u mogućnosti da ranije zakaže sastanak eksperata, za početak sledeće nedelje (na primer, utorak ili sreda) predlažemo da se obaveštavanje odloži za kasnije, pošto budemo imali prilike da procenimo informaciju zajedno sa kubankom stranom. Ako taj preuranjeni sastanak nije moguće održati, onda bismo pristupili davanju obaveštenja. Svaki dodatni korak mogao bi da bude određen za vreme sastanka eksperata u nedelji od 15. juna.«

U stvari, ova nota je od 6. juna. Sastanak kao taj od 15. ne može da se improvizuje, ne priprema se u dva dana, zahteva minimum pet ili šest dana, tako da nismo mogli da ga pomerimo za 7. jun, i održan je 15, kao što je i dogovoreno.

5. Mi smo prihvatili tačke na koje su ukazale kubanske vlasti, da se potrudimo da ne štetimo istrazi oprečnim dogovorima o avionskim linijama i kubanskoj privredi. Činimo maksimalno u vezi sa tim tačkama u okviru određene diskrecije koja se propisuje našim zakonima i uredbama, i prioriteta koji dajemo sprečavanju napada na putničke avione. Ova cirkularna obaveštenja su relativno rutinska i imamo iskustva sa njima. Čak i kada se ona objave uglavnom nemaju značajnog ili trajnog uticaja na avionski prevoz putnika i tereta«.

U stvari, moram da kažem da su oni odgovarali na svako od pitanja koja smo mi razmatrali. Prema mom mišljenju, ove razmene su urađene sa dobrim namerama, nije bilo zlih. Pokušali smo da detaljno sagledamo i videli smo sa kojom upornošću su oni iznosili da ih na to obavezuju određeni zakonski dokumenti.

Tog istog dana, Alarkon predaje šefu Interesne sekcije novi odgovor Ministarstva spoljnih poslova koji glasi ovako:

Nismo saglasni. Mogući publicitet ove informacije šteti rad na istrazi, zadovoljava i podstiče terorističke planove protiv kubanske privrede.

»Ne znamo i ne želimo da razumemo postojanje obaveza zakonskog karaktera koje, umesto da koriste, narušavaju napore koji se čine da bi se sprečile ljudske žrtve i materijalna šteta.

»Detaljno objavljivanje postupaka koji mogu da budu iskorišćeni za takva dela, nesumnjivo predstavlja grešku koja bi mogla da ide u korist planovima aktivnih ili potencijalnih terorističkih grupa« - nismo hteli da to objavljuju jer su davali tehničke podatke o načinu pripreme tih atentata. »Poštujemo kriterijume američkih vlasti, ali nismo saglasni sa načinom na koji treba da se izbore sa takvim aktivnostima, koje treba pažljivo i temeljno da se analiziraju bazirajući se na raspoloživim informacijama.«

Sada se sve jasno razume. Nema sumnje da su se plašili da se nešto ne desi, neka sabotaža tog tipa, a da oni, imajući informacije, nisu obavestili avio linije, mada im to ne bi ništa pomoglo; avio linije nemaju mogućnosti, ne raspolažu sredstvima niti informacijama da bi mogle da spreče teroristički akt te vrste.

Šef Interesne sekcije istakao je da je razgovarao sa gospodinom Dobinsom, odgovornim za Latinsku Ameriku u Nacionalnom savetu za bezbednost, koji je tražio da se proslede sledeći dodatni komentari:
• Da su bili obavezni da upozore kompanije koje lete iz SAD prema američkim zakonima, i one koje iz drugih zemalja lete na Kubu, u skladu sa međunarodnim sporazumima. Njihova odluka da prenesu ovo upozorenje pokazala je da su ozbiljno shvatili našu informaciju i da su je smatrali verodostojnom.«
A to su pokazali velikom zabrinutošću koja ih je odmah naterala da prenesu informaciju.

• Što se tiče paragrafa 4 dokumenta, Dobins je insistirao na tome da ga ni na koji način ne protumačimo kao vršenje pritiska. Radi se o tome da, ako su oni u obavezi da smesta informišu linije koje lete iz SAD, obaveza koju imaju prema onima koji lete iz drugih zemalja, iako isto postoji, ne predstavlja im toliki pritisak, ali ne mogu da ih zadržavaju tokom čitave nedelje. Teorijski gledano, sastanak eksperata bi mogao da ih odvede do zaključka da opasnost nije baš neizbežna, ali pošto su pošli od toga da shvataju ozbiljno našu informaciju i veruju u nju, onda nisu mogli da čekaju toliko vremena a da ne ispune svoju obavezu.«

Zaista ne sumnjam da su ove razmene sa njihove strane bile čin dobre volje; obe strane su bile ozbiljne, moram to da priznam, pošteno je.

Dana 8. juna 1998: Federalna agencija vazduhoplovstva objavljuje cirkularno obaveštenje. Ovo koje smo već pominjali. Skoro tog istog dana, dva dana kasnije.

Dana 15. juna 1998: Stiže u Havanu delegacija FBI da uspostavi kontakte sa kubanskim vlastima.

Dana 16 -17. juna 1998: Održava se više zajedničkih sastanaka u Havani između kubanskih eksperata i američkih zvaničnika FBI na temu planova terorističkih atentata. Predaju se američkoj delegaciji FBI opširne informacije, dokumentovani i dokazni materijal. Predati materijal sastojao se od 64 dosijea sa istražnim elementima vezanim za 31 akciju i terorističke planove protiv naše zemlje, koji su se desili od 1990. do 1998. Većina ovih akcija bila je povezana sa Nacionalnom kubansko-američkom fondacijom koja je organizovala i finansirala najopasnije akcije, posebno one koje je počinila teroristička grupa predvođena Luisom Posadom Karilesom u Centralnoj Americi. Priložene su detaljni izveštaji i fotografije naoružanja, eksploziva i sredstava korišćenih za svako delo ponaosob. Osim toga, predat je 51 dosije sa informacijama o novcu koji je dala Nacionalna kubansko-američka fondacija raznim terorističkim grupama radi izvršenja akcija protiv Kube; uvršteni su takođe i snimci 14 telefonskih razgovora Luisa Posade Karilesa u kojima on pruža informacije o terorističkim akcijama protiv Kube; podaci za lociranje Posade Karilesa, kao što su adrese stanova u kojima je boravio, mesta koja je posećivao, podaci o automobilima i tablicama u Salvadoru, Hondurasu, Kostarici, Dominikanskoj Republici, Gvatemali i Panami. Predate su i transkripcije 8 razgovora uhapšenih terorista na Kubi u kojima se otkriva njihova povezanost sa Posadom Karilesom.

Službenici FBI takođe su dobili i 60 dosijea sa kartonima 40 terorista kubanskog porekla, većina nastanjena u Majamiju, uključujući i podatke za njihovo nalaženje. Odneli su i tri uzorka eksplozivnih supstanci od po dva grama, bombe koje su dezaktivirane pre nego što su eksplodirale u hotelu Melia Koiba 30. aprila 1997, i u jednom turističkom minibusu 19. oktobra 1997, kao i eksplozivnu napravu zaplenjenu od dvojice gvatemalskih terorista 4. marta 1998 g.

Predato je i 5 video i 8 audio kaseta sa izjavama terorista iz Centralne Amerike, uhapšenih zbog postavljanja bombi u hotelima, u kojima govore o svojim vezama sa kubanskim terorističkim organizacijama koje deluju iz Sjedinjenih Država, a posebno sa Luisom Posadom Karilesom.

Američka strana je priznala vrednost dobijenih informacija i obavezala se da će u najkraćem roku dati odgovor o obavljenoj analizi ovih materijala.

Čudno prolaze skoro tri meseca bez obećanog odgovora. Primili smo samo nekoliko značajnih vesti.
Dana 12. septembra – dobro obratite pažnju, nije još bilo prošlo tri meseca – uhapšeno je pet drugova, danas Heroji Republike Kube (aplauzi) koji su poslati u Majami, i koji su predstavljali glavni izvor informacija o terorističkim aktivnostima protiv naše zemlje. Nigde nijedan terorista nije uhapšen, već su uhapšeni drugovi koji su davali informacije – iako, naravno, nije postojao nijedan element koji bi mogao da identifikuje izvore -; ali ono što su uvideli je da je bilo ozbiljnih i pouzdanih informacija, i da su naše optužbe bile osnovane, tačne; naravno, ne i jedine, ali su bile među važnijima.

Misija jednog od njih bila je da prati aktivnosti Orlanda Boša, onoga koga su tamo oslobodili bez obzira na počinjene zločine.

Šta se u stvari desilo? Rukovodstvo mafije iz Majamija je zapazila kontakte i razmenu informacija između vlasti Kube i SAD u vezi sa izvršenim brutalnim terorističkim napadima na našu zemlju, a koji su prolazili nekažnjeno, tako da su pokrenuli sve svoje snage i veze – za koje znamo da ih imaju puno – da bi sprečili po svaku cenu bilo kakav napredak na tom polju.

Ko je bio jedan od odgovornih za prekid kontakata? Šef FBI u Majamiju: Hektor Peskera. Ovaj funkcioner je obavljao tu istu funkciju u Portoriku kada su uhapšeni komandosi, koje je direktno organizovala paravojna grupa Nacionalne kubansko-američke fondacije, a uhvatila obalska straža u blizini onog ostrva gde su i uhapšeni, i oduzela im brod i oružje. Svi znaju koji je bio cilj ovih komandosa na ostrvu Margarita, na jednom međunarodnom skupu na koji smo bili pozvani i kojem smo prisustvovali.

Peskera, član mafije, imao je ključnu ulogu u potpunom oslobođanju terorističke grupe.

Poznato je da je u najvišim krugovima FBI postojao određeni otpor ideji da se prekine razmena informacija sa Kubom, ali su očigledno, pritisak i politički uticaj lidera mafije mogli više. Mogli su više, čak i od predsednika Sjedinjenih Država i Saveta za nacionalnu bezbednost te zemlje.

Nema sumnje da je FBI već pratio kretanje kubanske antiterorističke grupe, čije sam informacije o planovima za podmetanje bombi u avione i na zemlji i u vazduhu dostavio predsedniku SAD. Takva monstruozna dela mogla su da koštaju života i Kubance i Amerikance, koji su putovali na Kubu tim avionima.
Peskera, šef FBI u Majamiju, koncentrisao je svoje snage na identifikaciju, praćenje i suđenje Kubancima. Poznat je brutalni tretman koji dobijaju kubanske patriote.

Na osnovu onog što je objavljeno u Nju Heraldu 15. septembra 1998, Peskera je o hapšenju petorice heroja prve obavestio kongresmene Ileanu Ros-Letinen i Linkolna Dias-Balarta.

Sam Peskera je dao neka priznanja u jednoj emisiji na radiju u Majamiju koje na neki način dokazuju kako je stigao iz Portorika sa zadatkom da interveniše protiv kubanske grupe koja se infiltrirala u terorističke organizacije Majamija:

»Stigao sam ovde u maju te iste godine, 1998. Upoznaju me sa stanjem. Onda smo počeli da insistiramo na toj istrazi. Za obaveštajnu službu, više nije bilo potrebe da se zadržavaju na tome. Trebalo je promeniti pravac i krenuti u jednu krivičnu istragu.«

On je već doneo odluku i naredbe i kaže da više nema potrebe da se nastavi sa aktivnostima obaveštajne službe, već da se sprovede istraga krivičnog karaktera protiv kubanskih patriota.

Linija kojom je išla naša zemlja bila je veoma različita. U intervjuu koji sam dao Lusiji Njuman iz CNN-a, u Oportu, Portugal, 19. oktobra 1998, za vreme održavanja Iberoameričkog samita, doslovno sam joj rekao – još uvek nisu bile počinjene zakonske monstruoznosti o kojima smo kasnije saznali. To je bilo 19. oktobra, mesec i nekoliko dana posle hapšenja prvih drugova:

»Spremni smo da sarađujemo u borbi protiv terorističkih aktivnosti koje bi mogle da štete Kubi ili Sjedinjenim Državama.

"Sjedinjene Države su izložene mogućoj opasnosti od stotina ekstremističkih organizacija, od kojih su mnoge od njih naoružavane u samim Sjedinjenim Državama, a neke od metoda koje koriste protiv Kube mogu da se koriste i tamo, jer su neke od njih razvijene i sofisticirane. Mi smo predlagali vlastima Sjedinjenih Država, iznosili, prenosili iskustva, terorističke metode koje se primenjuju protiv naše zemlje, što predstavlja naš doprinos koji može da im pomogne u odbrani, jer smatram da je to zemlja ranjiva na te vrste napada".

Najdramatičnije za američki narod je to da, dok su se Peskera i njegovi ljudi posvećivali žestokom gonjenju, hapšenju i skandaloznom suđenju Kubancima, najmanje njih 14 od 19 učesnika u napadima na Kule bliznakinje u Njujorku i na druge objekte, živeli su i obučavali se upravo u oblasti za koju je odgovoran Peskera, pred njegovim nosom.

Tek je bilo prošlo tri godine nakon što su uhapšeni naši požrtvovani i hrabri drugovi – koji su svojim izveštajima koje je Kuba stavila na raspolaganje narodu Sjedinjenih Država, možda spasili mnoge živote građana te zemlje – kada su hiljade nevinih Amerikanaca izgubili svoje živote tog nesrećnog dana 2001. godine. Hoću da kažem da nije prošlo ni tri godine od tog hapšenja, a hiljade Amerikanaca je tamo poginulo, u Njujorku, kao žrtve atentata, a većina aktera se obučavalo na Floridi.

Kao što naši sunarodnici i međunarodno javno mnjenje mogu da primete, nijedan od dokumenata sa kojih je skinuta tajna sa naše strane nema ništa precrtano.

Pre nego što završim, želeo bih da kažem da je autor izveštaja, Gabrijel Garsija Markes, konsultovan u vezi sa njegovim objavljivanjem. Upravo juče sam mu poslao poruku u Evropu, u kojoj sam mu preneo sledeće:

»Imam neodoljivu potrebu da govorim o temi poruke, koju sam po tebi poslao, o terorističkim aktivnostima protiv naše zemlje. To nimalo ne ugrožava primaoca poruke, a još manje tvoju književnu slavu.

“U suštini, radi se o tekstu koji sam ja poslao i o čudesnom izveštaju, u tvom karakterističnom stilu, koji si mi dostavio. Oni su kao moje uspomene, a mislim da bi tvoje bile nepotpune bez ove poruke.”

Sve što sam ispričao objašnjava zašto sam još na početku govorio o “Drugačijem ponašanju”.

Živelo prijateljstvo između naroda Kube i Sjedinjenih Država! (Uzvici: “Živelo”)

Otadžbina ili Smrt!
Pobedićemo!