MASMEDIJI I ŠTAMPA

Kuba pridaje najveći značaj ne samo zaštiti već i unapređenju prava na slobodu mišljenja i izražavanja, što ima ustavni nivo i razvijeno je u njenom pravnom poretku.

Kubanska revolucija je od prvih dana uključila kao jedan od prioriteta u razvoju svojih političkih programa, prevazilaženje strukturalnih i institucionalnih prepreka za puno uživanje ovog prava u zemlji. Jedna od prvih revolucionarnih akcija bilo je iskorenjivanje nepismenosti. S druge strane se zagovarao i podsticao razvoj brojnih narodnih i društvenih organizacija, koje su pokazale svoju efikasnost u slobodnom protoku i razmeni ideja.

Revolucionarne transformacije su dozvolile kubanskom narodu da uzme u svoje ruke kontrolu nad sredstvima informisanja i komunikacije, posle sprovođenja njihove nacionalizacije. Svim Kubancima je garantovan širok pristup najrazličitijim informacijama. Uprkos ograničenih sredstava i mogućnosti pristupa koji nameće blokada SAD, brojni su masmediji i štampa u službi kubanskog naroda, koji imaju jasnu javnu funkciju na ostrvu.

Zakonom su zabranjeni privatni nacionalni ili multinacionalni monopoli u informacijama i komunikacijama. Ne dozvoljava se upotreba tih medija za komercijalnu propagandu ili podsticanje na rasnu mržnju, pornografiju, nasilje i druga zla koja tište te medije u zapadnom svetu.

Kubanci imaju mogućnost kako da primaju sadržaje, tako i da budu subjekti u izradi programa i sadržaja koji se prenose putem masmedija i štampe, što garantuje najširi pluralitet. Ti mediji se koriste za otvaranje debate i kritiku građana, za širenje informacija i za obrazovanje dece i mladih u duhu socijalne pravde, slobode, jednakosti i ljudske solidarnosti.

Ipak, ne može se prevideti činjenica koja pogađa Kubu, zemlju izloženu politici neprijateljstva i neobjavljenog rata od strane jedne strane sile. Pod tim uslovima, dezinformacija i manipulacija vestima se pretvara u oruđe agresije. Pomna provera legitimnosti izvora i istinitosti informacije pretvara se u potrebu nacionalne bezbednosti, Kažnjavanje odgovornih za neprijateljske propagandne akcije postaje sredstvo legitimne odbrane.

U modelima neoliberalnih društava koji nastoje da se nametnu svim narodima sveta, pristup sredstvima informisanja i komunikacije i širenje mišljenja podređeni su ekonomskim sredstvima pojedinca ili grupe zainteresovanih u realizaciji tog prava.

Kubanski model razvoja ima kao osnovnu premisu univerzalni pristup osnovnim socijalnim uslugama i zadovoljenju elementarnih potreba ljudskih bića, među njima i uslugama informacije i komunikacije. Na Kubi informacione i komunikacione tehnologije predstavljaju dobra u službi čitavog naroda. Obuka i osposobljavanje za njihovu upotrebu su besplatni. Korišćenjem i pristupom tim uslugama upravlja jasna politika, a podstiču se programi usmereni ka potenciranju njihove upotrebe od strane svih Kubanaca i Kubanki.

Prioriteti u vezi povezivanja sa tim uslugama, uključujući Internet, određeni su devizom da skromna raspoloživa sredstva treba da se daju na raspolaganje najvećem mogućem broju pojedinaca. Zbog toga se olakšava i daje prioritet pristupu preko punktova od društvenog i interesa zajednice, kao što su škole, univerziteti, bolnički i zdravstveni centri, biblioteke, istraživački centri, jedinice lokalne, pokrajinske i nacionalne administracije, kulturni i umetnički centri. Na pojedinačnom planu, daje se prednost u raspodeli kapaciteta za vezu, između ostalih, lekarima, intelektualcima, istraživačima i akademicima.

Širi se masovna upotreba kompjuterske opreme da bi odrasli, adolescenti i deca počevši od predškolskog uzrasta stekli znanja. Ukupno sve škole u zemlji, od kojih 93 imaju samo po jedno dete, počele su ovu školsku godinu sa 46.290 kompjutera u službi svih učenika, što pokriva 100% upisanih u osnovne i srednje škole i predškolske ustanove. Kompjuterski i elektronski klub mladih osposobio je za korišćenje tih tehnologija više od pola miliona Kubanaca.

Zemlja danas raspolaže sa oko 270.000 kompjutera, od čega je 65% njih priključeno na mrežu; postoji 1.100 domena tačka cu., više od 750 strana na Internetu i više od 480.000 naloga za elektronsku poštu.

Stotine hiljada ljudi na Kubi imaju pristup Internetu i svaki dan je sve više onih koji to čine, prema tome kako ekonomske mogućnosti zemlje to dopuštaju. Samo preko INFOMEDa, Internet službe zdravstva, pojedinačno ima pristup 30.000 profesionalaca, lekara i medicinskog osoblja. U visokom obrazovanju praktično svi profesori i velika većina studenata komuniciraju preko Interneta, sa ograničenjima vezanim jedino za vreme provedeno za raspoloživom mašinom i brzinu koju omogućava naša mreža.

U uslovima jedne blokirane zemlje u razvoju, i pred nemogućnošću da se više sredstava odvoji za razvoj televizije, radiodifuzija i dalje igra vitalnu ulogu u učešću građana na Ostrvu.
Postoji 76 radio stanica koje uglavnom emituju na srednjim i ultrakratkim talasima. Od toga, njih 8 pokrivaju nacionalnu teritoriju, 16 pokrajinsku i 51 su opštinske i lokalne, na koje se nadovezuje jedna međunarodna na kratkim talasima.

Postoji 3 nacionalna TV kanala, kojima će se sledećih meseci dodati još jedan. Postoji 15 pokrajinskih TV centara, među njima jedan u specijalnoj opštini Ostva Mladosti i jedan TV centar za stanovništvo koje živi u planinama i brdskim krajevima.

TV program uključuje dokumentarne filmove, serije, obrazovne, naučne i informativne filmove i materijale strane proizvodnje. Oko 20% TV programa nije proizvedeno na Kubi.

Poseban uticaj na porast puteva za slobodan protok informacija i mišljenja imalo je stavljanje u funkciju jednog TV kanala posvećenog posebno obrazovanju, koji pokriva više od 85% stanovništva i emituje u proseku više od 15 sati dnevno. Četvrti kanal će ispunjavati slične ciljeve.

Kuba prema svetu odašilje signale «Cubavision Internacional».

Što se tiče dnevnih listova i periodičnih publikacija, postoji ukupno 577 publikacija u zemlji. Među njima se ističe 26 dnevnih novina, od kojih su 3 dostupne na nacionalnom nivou (među njima sindikalni list «Trabahadores»), 14 pokrajinskih i 8 lokalnih, kao i jedne međunarodne.

Među ostalim periodičnim publikacijama, pre svega časopisima, 335 su javnog karaktera, među kojima je 37 posvećeno umetnosti i književnosti, 21 filmu, 76 medicini i zdravlju, 30 šećernoj agroindustriji, 23 tehnologiji i građevinarstvu, 15 društvenim naukama, 17 ekonomiji i finansijama, 15 obrazovanju i pedagogiji, 17 biološkim naukama i biotehnologiji, 22 propisima i intelektualnoj svojini, 12 industriji i transportu, itd.

Ostale periodične publikacije uključuju 32 koje pripadaju verskim institucijama, 11 privatnim ustanovama, 9 društvenim i masovnim organizacijama i 63 drugim nevladinim organizacijama, kao i 17 političkim organizacijama.

Ističe se 78 periodičnih publikacija koje se, osim što se pojavljuju u štampanom formatu, izrađuju i u digitalizovanoj verziji, dok ih je 127 samo u digitalizovanom formatu.

Sa tolikom raznovrsnošću izdavača, producenata, novinara i reportera, sa toliko mogućnosti i garancija za direktno učešće građana u programima i prenosima javnih sredstava informisanja, sa toliko, za jednu malu zemlju, impozantnim brojem radio stanica, web strana, časopisa i novina, ko bi mogao da ozbiljno i objektivno podrži kriterijum da na Kubi ne postoji pluralitet u medijima i štampi? I naravno, to što ih nema više, uglavnom je zbog ograničenja u papiru i kapacitetu radio i TV stanica kao posledica nerazvijenosti i američke blokade.