RAZMIŠLJANJA DRUGA FIDELA
ISTINA U BITCI I KNJIGA MARTINA BLANDINA
Prvi deo

 

Sva međunarodna štampa govori o ekonomskom uraganu koji pustoši svet. Mnogi ga predstavljaju kao novi fenomen.  Za nas nije nov, bio je predviđen. Više volim da danas obuhvatim drugu aktuelnu temu isto tako od velikog interesa za naš narod.
Kada sam napisao razmišljanje o «Kangambi» nisam znao za divnu knjigu novinara i istraživača čija prezimena iznosim u naslovu razmišljanja koje sada objavljujem; video sam samo film «Kangamba» koji je u meni pokrenuo tako emotivna sećanja.  Više puta sam se sećao rečenice:  «oni koji su pali u Kangambi nisu uzalud poginuli»
Bila je to ista namera koja je inspirisala moju poruku od 12. avgusta 1983 g. Šefu  kubanske Vojne misije u Angoli.
U zoru se neprijatelj povukao sa bojnog polja gde je broj njegovih trupa dostizao više od 3 hiljade ljudi,naoružanih i savetovanih od strane južnoafričkih rasista,  koji su od 2. avgusta danonoćno napadali rovove koje su zauzimali nekih 600 Angolanaca iz 32. brigade FAPLA i 84 kubanskih internacionalaca, plus pojačanje od 102 ljudi poslatih iz vojnog područja Luena. Borili su se tamo bez odmora Angolanci i Kubanci lišeni vode i hrane, pretrpevši 78 smrtnih gubitaka i 204 ranjenih, od kojih su 18 poginulih i 27 ranjenih bili Kubanci.  Započevši povlačenje napadači su izgubili skoro svo svoje naoružanje i municiju i pretrpeli velike gubitke. Dve najbolje brigade UNITE bile su izbačene iz bitke.
Knjiga Horhea Martina Blandina je objavljena 2007 g.,  kada ja iz zdravstvenih razloga nisam više bio u prvoj liniji. Bila je plod dugog istraživanja i razgovora sa mnogima od onih koji su bili učesnici događaja, kao i konsultovanje 34 knjige koje se bave tom temom, neke od njih napisane od strane  «južnoafričkih oficira iz doba aparthejda» ili ljudi koji su, prevareni, bili saradnici UNITE.
U jednom od najinteresantnijih poglavlja se tvrdi:
«Te večeri, kada je sat pokazivao 14:00 časova u Havani i 19:00 u Luandi,  još jednom  se razgovaralo sa Vojnom misijom Kube u Angoli.  Kada je završena razmena mišljenja telefonom, odmah je poslat telegram koji je dao zakonski oblik objavljenim najavama potvrđujući prethodno donetu odluku: hitnu evakuaciju svih Kubanaca iz Kangambe; nastojanje da se Angolanci ubede da učine to isto;   održavanje izviđanje pristupa naselju i posvećivanje pažnje pokretima trupa neprijatelja u pokrajini Moksiko.
«...U Luandi se, u 9:00 sati,  na sastanku sa predsednikom Hoseom Eduardom Dos Santosom pojavljuje kubanski ambasador, Puente Fero, i načelnik štaba kubanske Vojne misije u Angoli, pukovnik Amels Eskalante. Na iznenađenje dvojice Kubanaca, tamo je i šef sovjetske Vojne misije, general Konstantin.  Odmah zatim stižu Ministar odbrane Angole i pukovnik N'Dalu, načelnih vrhovnog štaba FAPLE.
«Prvo u predsednički kabinet ulazi ambasador i zvanično predaje poruku Vrhovnog komandanta poslatu Dos Santosu. Kasnije, ulazi pukovnik Eskalante i detaljno objašnjava ocenu koju je dala vrhovno kubansko rukovodstvo u vezi aktuelne situacije na vojnom planu, koja potkrepljuje odluku da se internacionalci evakuišu iz Kangamba,  predlog da se odmah to isto učini sa borcima FAPLE i da se zaustavi operacija u toku u pokrajini Moksiko.
«Predsednik je izrazio svoje slaganje sa Fidelom i naznačio da puste da uđe general Konstantin. Šef sovjetske Vojne misije zatražio je reč i izneo mišljenje koje je izazvalo iznenađenje i neraspoloženje među Kubancima.  Izložio je da bi, kao politiku, možda mogao da prihvati ideju, ali kao vojnik se ne slaže sa zaustavljanjem operacije, jer su prema njegovom sudu stvoreni uslovi da se iskoristi uspeh, na primer, uvođenjem u borbu još snaga, uključujući i brigadu za desant i napad koja je upravo stigla sa Kube.»
«Pukovnik Amels Eskalante ga podseća na mnoge teškoće koje su se pojavile sa isporukama tokom teških dana neprijateljskog napada na selo. Sovjetski general se poziva na skori dolazak aviona IL-76,  koji nosi rakete C-5,  na šta Kubanac odgovara podsećajući ga da su ranije morale biti donesene sa Kube, jer u potrebnom trenutku nisu bile na raspolaganju. 
Pred lošim krajem koji  poprima sastanak, Dos Santos bira da ga završi i odloži donošenje definitivne odluke.
«Nekoliko sati kasnije, u podne, general Konstantin se pojavljuje u komandi kubanske Vojne misije. Izvinjava se zbog načina na koji je izneo svoje stavove na sastanku sa Predsednikom i priznaje da je pre davanja jednog takvom mišljenja trebalo da detaljno prouči nastalu situaciju.»
Objašnjenje istoričara ne može biti jasnije. Nastala je neugodna situacije i bila je zaista u svakom smislu ozbiljna zbog svojih posledica.  Sve je bilo  pod rizikom i bila je potrebna jaka doza čvrstine i hladnokrvnosti od strane kubanske komande.
U samoj knjizi, kada se iz nje uzmu različiti momenti, objašnjava se suština:
«Pukovnik N'Dala:
«Nema jedinstva mišljenja i kada postoji taj problem jedni imaju jednu ideju, a drugi... Daje se veliki značaj kada se govori o «suverenitetu», ali je teško imati toliku teritoriju, nemamo dovoljno trupa. Nije samo Kangamba, ima puno položaja gde smo u stvari tamo da bi se reklo da smo tamo, ali strateški nemaju značaj. Možemo da očekujemo kasnije preduzimanje drugih ofanziva. Razgovarali smo međusobno u Štabu, sa ministrom odbrane i nema jedinstvenih kriterijuma. Zbog toga, u određenom trenutku neke odluke kasne jer treba ljude ubediti, jer ako se jedna jedinica povuče i nešto se dogodi, drugi kažu: 'dogodilo se krivicom onih koji su tražili povlačenje';  ako se ostane i nešto se desi: 'krivi su oni koji su rekli da trupe ostanu'. U stvari mi treba da branimo najnaseljenije oblasti, od najvećeg ekonomskog i društvenog interesa, a da za kasnije ostavimo teritorije gde se ravnoteža ne menja,  bilo da je tamo UNITA ili mi. Oni kažu da kontrolišu, ali u stvari nisu tamo, ali znaju da nismo ni mi.»
Autor  prikazuje zvanična dokumenta Ministarstva oružanih snaga:
«Vrhovni komandant,  pošto je kratko razmišljao,  naznačuje da se šefu kubanske Vojne misije prenesu sledeći argumenti.  Pita se kakvog smisla ima ostajati sada u Kangambi. Pokazalo se da je broj helikoptera i borbenih i transportnih aviona koji postoje u Angoli, isto kao i obezbeđenje za njih, nedovoljno da garantuju podršku jednoj operaciji velikih razmera na ogromnoj udaljenosti  na kojoj se nalazi molo selo od vazduhoplovnih baza. Još je složenije, kao što je viđeno u praksi, garantovanje napredovanja kopnom trupa za pojačanje, isto tako smeštenih stotinama kilometara daleko, koje treba prevaliti neprohodnim i  opustošenim putevima neprijatelja.  Ako je bilo izuzetno teško premestiti blindirane odrede u sušnoj sezoni, ne može se ni sanjati o pokretu te veličine u  sezoni kiša koja se približava.
«Postignut je veliki uspeh i ne bi bilo racionalno  težiti nečem većem u ovom trenutku... Razmišlja o proteklim gorkim danima tokom obruča i opasnosti od istrebljenja male grupe internacionalaca, i upozorava na potrebu da se bude realan i ne dozvoli da se bude privučen euforijom koja uvek prati pobedu: 'ne možemo da dozvolimo da se pobeda pretvori u suprotnost.'
«Šef kubanske Vojne misije izražava saglasnost i odlučuje se o brzoj evakuaciji kubanskih internacionalaca raspoređenih u Kangambi. Vrhovni komandant odmah sastavlja ličnu poruku upućenu predsedniku Angole, Hoseu Eduardu Dos Santosu» (koju je osporio general Konstantin), «u kojoj mu,  na osnovu istih razmišljanja koja je podelio sa divizijskim generalom Sintra Friasom, izlaže potrebu da se FAPLA takođe evakuiše iz sela Kangambe i Tempuea, istovremeno sa hitnošću pojačavanja odbrane Luene, Lukusea i Kvito Biea.  Pred postojećom realnošću,  saopštava mu odluku da u kratkom roku povuče sve Kubance iz Kangambe. Takođe mu sugeriše da odloži do sledećeg sušnog perioda bilo kakvu ofanzivnu akciju u oblasti Moksikoa i da  za trenutak koncentriše snage u borbi protiv neprijatelja na prostranoj teritoriji koja odvaja grad Luandu od linije koju brane kubanske internacionalističke trupe na jugu zemlje, zoni koju UNITA smatra drugim strateškim frontom.
«Istovremeno, pukovnik, Amels Eskalante, saopštava šefu Vrhovnog štaba FAPLE i šefu sovjetske Vojne misije u Angoli, odluku Vrhovnog komandanta da zaustavi operaciju koju vode kubanske internacionalističke trupe, pred teškoćama sa premeštanjem armija, problemima obezbeđenja, naročito za avijaciju i približavanjem sezone kiša.  Malo kasnije ambasador Puente Fero i pukovnik Eskalante se sastaju sa Ministrom odbrane da bi mu preneli istu informaciju.»
Pukovnik Amals Eskalante se nadao da će pukovnik N'Dala, načelnik štaba FAPLE, razumeti potrebu za povlačenjem iz Kangambe.
General angolske armije, Kundi Pajhama,  angolski borac sa izuzetnim zaslugama, ispričao je autoru: «postojalo je bratstvo, bratimljenje i sve što se ovde radilo, radilo se sa drugačijim osećanjem. Prijateljstvo, naklonost, požrtvovanost,  i predanost kubanskih drugova koji su ovde ostavili svoj znoj, svoju krv, nemaju cenu.  Neka se kaže da smo de fakto braća zauvek. Nema ničeg, ničeg u ovom svetu što bi opravdalo da se nešto ispreči u prijateljstvu između Angole i Kube.»
Nastaviće se u «Granmi» od ponedeljka.

Fidel Kastro Rus
9. oktobar 2008 g.