RAZMIŠLJANJA DRUGA FIDELA
ISTINA U BITCI I KNJIGA MARTINA BLANDINA
Drugi deo

 

Intenzitet akcija male grupe pilota sa migovima  MIG-21 autor ovako iznosi:
«I pored velike diskrecije koja se zahteva od onih koji čine štabove i celokupno osoblje komandnih mesta, uvek nešto procuri o nekoj ratnoj akciji koja traje duže od 8 dana i drži u najvećoj napetosti stotine ljudi i žena sa obe strane okeana.
«Kako sakriti, na primer, zaglušujuću buku 239 poletanja mlaznih vojnih aviona i isti broj sletanja – više od 50 dnevno -, iako je tako velik broj misija izvršavalo samo 9 pilota,  koji su u proseku boravili u vazduhu 2,5 sata svakodnevno u danima bitke, uključujući jednog koji je izvršavao skoro 4 misije dnevno, što znači da je leteo 3 sata i 45 minuta  u jednu za drugom misiju u tim napetim danima.»
«Kakav metod može da garantuje da ostane sakriveno premeštanje hiljade ljudi koji čine oklopne  kolone za pojačanje.  Kako postići da ostane nevidljivo kretanje nekih 200 vozila koja čine svaku od njih, uključujući i tenkove, artiljeriju i oklopne transportere, stotinama kilometara prema Munangu, Tempueu, Lueni i drugim mestima, od Huamboa, Menongea i drugih tačaka prostrane angolske teritorije.»
Oklopna kolona iz Huamboa koja se uputila ka Kangambi, a kasnije, kada je prestala opsada, dobila naređenja da skrene na levo u smeru Luene, obaveštava putem radija komandu «da je bez goriva».  Kako knjiga otkriva, «naređuje joj se , kao i onoj iz Menongea da se ne pomeraju s mesta gde se nalaze i preduzmu bezbedonosne mere dok ne budu snabdevene. Usvaja se odluka da im helikopteri odnesu važnu isporuku.  Kao i uvek,  veoma je teško pronaći kolonu. Letilice provode dosta vremena leteći i ne našavši  ni najmanji trag. Na kraju se, putem čaršava raširenih preko drveća, pronalazi mesto.»
Pukovnik Kalvo javlja: «Šest helikoptera polazi iz Luene prema Munangu, na nekih 25 kilometara južno od Luene, da donese 42 kante benzina, manje više nekih 10 hiljada litara, za Sotomajorovu kolonu. Pri sletanju se lome elise  H-08.  Isto tako kasnije polaze prema oblasti Tempuea da pronađu Suaresovu kolonu, odnesu  joj dokumenta i izvuku trojicu ranjenika koje imaju.»
Suaresova oklopna kolona, koja je pošla iz Menongea prema Kangambi,  bila je veoma udaljena od Luene, odakle su pošli helikopteri koji su nosili gorivo.  To je dug put, imajući u vidu prostranstvo Angole čija kompaktna površina obuhvata skoro jedanest puta kubansku. Bila je to teritorija gde je sovjetski savetnik savetovao da se preduzme ofanziva sa kubanskom jurišnom brigadom,  dajući povod za nastalu protivurečnost.
«Nekoliko minuta posle ponoći, kada je u Luandi već subota 13. avgust, Kubi se telegrafski javlja o potpunom izvršenju naređenja o evakuaciji i poslednjeg kubanskih internacionaliste iz Kangambe. Visoka komanda Revolucionarnih oružanih snaga potvrđuje odluku da kolona iz Huamboa nastavi kretanje prema Lueni i da se ona iz Menongea vrati u taj grad» (važno utvrđenje Južnog fronta).
«Pukovnik Kalvo:
«Meni je bio i rođendan i rano sam dobio pozdrave koje mi je poslala moja porodica – telepatski -. U popodnevnim satima, poklonili su mi flašu vina i još jednu flašu ruma, proslavili smo rođendan Komandanta (bio je istog dana), a usput i moj.»
Autor nastavlja da objašnjava:
«Ali za pilote i pripadnike oklopnih kolona, akcije su još uvek daleko od završetka. Dva helikoptera poleću natovarena sa 14 kanti benzina, nekih 2.800 litara, namenjenih koloni iz Menongea, koja je već bila započela povratno kretanje u taj grad. Posle izvršenja tog prvog leta,  upućuju se prema aerodromu Menongea da bi odatle nastavili snabdevanje gorivom. Isto tako druga četiri Mi-8 poleću iz Luene prema Menangeu, natovareni sa još 5.600 litara benzina. Njihov je zadatak da ponovo snabdeju kolonu iz Huamboa, koja se sada upućuje kao pojačanje trupama koje brane grad Luenu.
«Ima i previše razloga za sve te mere jer je nespokojstvo i dalje prisutno u kubanskoj komandi. Angolanske vlasti su izgleda odlučile, barem za sada, da ne evakuišu svoje trupe iz Kangambe, i rizik da neprijatelj ponovo napadne je i dalje prisutan, kako u selu tako i u kolonama koje se još uvek kreću opasnim putevima.»
U detaljnom opisu događaja iz Kangambe, polazeći od svedočanstava i dokumenata, pod naslovom «Procena se potvrđuje», autor nas vodi u najnapetije sate tih dana:
«Još nije izašlo sunce u Angoli. Nedelja je, 14. avgust. U Luandi sat pokazuje 04:45 sata, a borci na straži u centru za komunikacije komande kubanske Vojne misije i dalje su dubokom snu koji prati zoru onih koji su noć proveli u bdenju.  Dolazak jedne poruke iz Havane, gde je još uvek 23:45 sata prethodnog dana,  brzo razbija teški san ljudi iz  sobe popunjene tehničkim sredstvima.
«Postepeno šifrirani tekst postaj razumljiv. Njegov sadržaj je upućen divizijskom generalu, Leopoldu Sintri Friasu i sadrži precizne instrukcije Vrhovnog komandanta: 'Biti spreman za pružanje vazdušne podrške  FAPLI u Kangambia'. Ako Angolanci na kraju odluče da se povuku, pomoći im helikopterima. Fidel upozorava da je neprijatelj pretrpeo velike gubitke, ali ne treba se opustiti: 'Izvršili smo našu dužnost i radeći i savetujući ono što je ispravno.'
U zoru te nedelje, 8 južnoafričkih aviona bombardera ispraznili su svoj smrtnosti teret na položaje koje su zauzimale angolanske i kubanske snage u Kongambi.  Ponovo je došlo do direktne intervencije režima aparthejda u Angoli. Jenkiji i njihovi južnoafrički saveznici nisu se mirili sa strašnim porazom. Migovi -21 i najbliži radari su bili na 400 km.
«Pukovnik N'Gongo (Zamenik načelnika Vrhovnog štaba FAPLE):
«Pošto su razmetljivci bili poraženi, Južnoafrikanci su bili primorani da direktno intervenišu u bitci. Tako su južnoafričke rasističke trupe sa 4 aviona tipa «Kanbera» i 4 aviona tipa «Impala MK-2» potpuno uništili naselje Kangambe».
«Potpukovnik Henri:
«... mi smo dobili bitku u Kangambi, mi piloti smo čak predvideli da napravimo jedan vazdušni defile sa svim snagama, da prođemo tuda avionima, a Fidel reče: '...ne želim nikoga tamo, ni Kubance ni FAPLU.' Moram da priznam da smo to izvršili zbog discipline, zbog poverenja u Vrhovnog komandanta, ali zaista u tom trenutku nismo razumeli...»
«Pukovnik Eskalante:
«... istina je da je Vrhovni komandant ili vrač, ili ima kristalnu kuglu... Naredio je hitnu evakuaciju Kangabe, a malo kasnije je jedna eskadrila «Impala» i druga «Kanbera» tamo izvršila strašno bombardovanje! On je predvideo da će Južnoafrikanci tamo bombardovati, upravo imajući u vodu poraz koji je pretrpela UNITA.  Mi u misiji smo rekli: «Do đavola, Vrhovni komandant je zaista doneo izvrsnu odluku!»
«Divizijski general Leopoldo Sintra Frias:
«Ponekad čovek pomisli da je Komandant prorok. Da su Kubanci bili tamo,  opet bi smo bili uvučeni u još dužu bitku i u gorim uslovima za nas, jer bi snabdevanje postao još teže.»
Ta mišljenja su data u trenutku kada su tenzije popuštale posle neizvesnih i dramatičnih dana bitke, ali niko od tih komandanata nije prestajao da sa apsolutnom disciplinom, efikasnošću i ozbiljnošću ispunjava dobijena naređenja. Sasvim je tačno da ako u teškim trenucima ne postoji poverenje u one koji rukovode, ništa  ne ide.
Amels Eskalante,  koji je takođe oštroumni i duboki istraživač, 20 godina kasnije je sa potpunom preciznošću opisao bitku kod Higuea, gde je pre 45 godina, u julu mesecu 1958 g. nekih 120 ljudi, skoro svi regruti iz škole iz Minas del Fria, pod komandom 10 ili 12 komandanata veterana našeg rata u Sjera Maestri, boreći se 10 dana proizvelo neprijateljskoj vojsci i njenom pojačanju po tri gubitka na svakog borca koji je učestvovao u akciji i oduzelo stotine komada oružja.  Amels je po istom metodu Horhea Martina Blindina postigao više detalje nego ja o odvijanju te bitke.
Svoju knjigu «Kangamba», Martin Blandino ilustruje detaljima:
«Između 18. i 23. avgusta 1983 g., samo nekoliko dana  posle evakuacije kubanskih savetnika iz Kangambe, iz luka Santijago de Kuba, Matanzas i Arijel, kreću za Angolu brodovi «Donato Marmol», «Ignasio Agramnonte» i «Pepito Tej».  Tako se u drugim okolnostima ponavlja podvig iz 1975 g.  U kabinama tih trgovačkih brodova,  skriveni od obaveštajnih sredstava neprijatelja, putuju ka afričkoj zemlji tri bataljona tenkova i jedan motorizovane pešadije. Taj prvi korak slede zatim mnogi drugi na vojnom, političkom i diplomatskom planu, dok FAPLA i kubanski internacionalistički kontingent ne  budu bili u stanju da poraze novu ofanzivu stranog agresora i njegovih saveznika iz dvorišta.
«Sve to se osim toga dešava u trenucima kada se Kuba suočava sa mogućnošću jedne direktne vojne agresije velikih razmera od strane oružanih snaga SAD, kada  je zemlje uronjena u gigantske napore koje predstavlja sprovođenje koncepta rata čitavog naroda, pred stalnim pretnjama američke administracije Ronalda Regana...»
Kako su se ubrzali događaji koje iznosi istraživač?
Sa Kube smo po elementarnoj logici, u meri u kojoj su se odvijale bitke dosta brzo uvideli namere neprijatelja  i usvajali smo prigodne mere kao odgovor.  Kada su stigle vesti o obruču oko 32. brigade i njenih savetnika, prva od svih je bila da se donese odluka o brzom povratku u Angolu Šefa Vojne misije, divizijskog generala Leopolda Sintre Friasa, veterana iz Sjera Maestre i  posvećenog simpatizera FAPLE, koji je u tom trenutku bio otputovao na Kubu. «Treba po svaku cenu spasiti one snage» bilo je naređenje koje je dobio.
Brigada  za desant i juriš (tako se tada zvala) je vazdušnim putem poslata u zemlju koju je Južna Afrika sistematski napadala.
Već sam izneo da smo godinama trpeli posledice nekažnjivosti koju je uživao fašistički režim aparthejda, koji je bio poražen u agresiji na Narodnu Republiku Angolu. Isto tako sam sovjetskom rukovodstvu objasnio razloge i tačke gledišta koje je imala Kuba.
Nastavlja se sutra u utorak.

Fidel Kastro Rus
12. oktobar 2008 g.