Razmišljanja i manifest za kubanski narod

NIKADA NEĆE IMATI KUBU

Nadam se da niko neće reći da džabe napadam Buša. Bez sumnje će shvatiti moje razloge da oštro kritikujem njegovu politiku.

Robert Vudvord je američki novinar i pisac koji je postao poznat zbog serije članaka objavljenih u «Vašington Postu» koje su potpisali on i Karl Bernštajn, a koji su na kraju doveli do istrage i ostavke Niksona. On je autor i koautor deset bestselera. Sa svojim strašnim perom uspeva da izvuče priznanja od onih koje intervjuiše. U knjizi «Stanje negacije» tvrdi da je 18. juna 2003 g., tri meseca posle početka rata u Iraku, na izlazu iz svog kabineta u Beloj kući, posle jednog važnog sastanka, Buš lupnuo po ramenu Džeja Gernera i rekao mu:
«Čuj, Džej, hoćeš li da uradiš ono u Iranu?»
«Gospodine, momci i ja smo već razgovarali o toj temi i želimo da sačekamo Kubu. Mislimo da su rum i cigare bolji. Žene su lepše».
Buš je odgovorio: «Imaćeš to. Imaćeš Kubu».

Buš ga je nesvesno izneverio. Na to je mislio još od kada je izjavio šta treba da očekuju desetine mračnih kutaka gde Kuba zauzima posebno mesto.

Gernera, generala sa 3 zvezdice, nedavno povučenog sa mesta šefa onog što se zvalo Kancelarija za planiranje post-rata u Iraku, koju je stvorila jedna predsednička Uprava tajne nacionalne bezbednosti, Buš je smatrao izuzetnim čovekom za sprovođenje svoje ratne strategije. Imenovan na tu dužnost 20. januara 2003 g., bio je smenjen 11.maja iste godine na insistiranje Ramsfilda. Nije imao hrabrosti da objasni Bušu svoje oštro neslaganje sa strategijom primenjenom u Iraku. Mislio je na drugu sa istim ciljem. Poslednjih nedelja hiljade američkih mornaričkih pešadinaca i grupa nosača aviona, sa pomorskim snagama podrške, vršilo je manevre u Persijskom zalivu, ne nekoliko milja od iranske teritorije, u očekivanju naređenja.

Naš narod će uskoro navršiti 50 godina surove blokade; na hiljade njegovih sinova je umrlo ili je osakaćeno kao posledica prljavog rata protiv Kube, jedine zemlje sveta na koju se primenjuje zakon o prilagođavanju koji nagrađuje ilegalnu emigraciju, drugi uzrok smrtnosti kubanskih državljana, uključujući žene i decu; pre 15 godina je izgubio svoja glavna tržišta i izvore snabdevanja hranom, energijom, mašinama, sirovinama, dugoročnim finansiranjima i niskim kamatama.

Prvo je pao socijalistički blok, a skoro odmah zatim SSSR, raskomadan parče po parče. Imperija je pooštrila i internacionalizovala blokadu; proteini i kalorije koji su bili dosta dobro raspodeljeni uprkos našim nestašicama, smanjeni su skoro za 40 %; došle su bolesti kao što je optički neuritis i druge; nedostatak lekova, isto tako blokiranih, postao je opšti; mogli su da uđu samo kao milosrđe da bi nas demoralisali, što se ujedno pretvaralo u izvor kupoprodaje i nelegalne trgovine.

Neizbežno je došao specijalni period, koji je bio zbir svih posledica agresije i očajničkih mera koje nas je obavezala da preduzmemo, uz naglašen skup štetnih akcija od strane ogromne reklamne mašinerije imperije. Svi su očekivali, neki sa žaljenjem, a drugi sa oligarhijskim likovanjem, propast kubanske revolucije.

Mnogo štete društvenoj svesti je, u većoj ili manjoj meri, naneo pristup konvertibilnoj valuti zbog nejednakosti i ideoloških slabosti koje je stvorio.

Tokom čitavog svog života revolucija je učila narod, obrazovala je stotine hiljada učitelja, lekara, naučnika, intelektualaca, umetnika, informatičara i drugih univerzitetskih profesionalaca i magistara u desetinama zanimanja. Ovo nagomilano bogatstvo je omogućilo da se smanji smrtnost dece na minimum nezamisliv za jednu zemlju Trećeg sveta i podigne životni vek i prosek znanja stanovništva do nivoa devetog razreda.

Venecuelanska bolivarska revolucija koja je Kubi ponudila naftu sa platnim olakšicama u vreme kada je njena cena vrtoglavo rasla, značila je važnu olakšicu i otvorila nove mogućnosti, budući da je naša zemlja već počela da proizvodi sopstvenu energiju u rastućim ciframa.

Pre nekoliko godina, imperija zabrinuta za svoje interese u toj zemlji, već je imala plan da uništi tu revoluciju, što je pokušala aprila 2002 g. i pokušaće ponovo kad god bude mogla, radi čega bolivarski revolucionari pripremaju svoj otpor.

Za to vreme, Buš je pooštrio svoje planove da okupira Kubu, do te granice da je proklamovao zakone i intervencionističku vladu radi uspostavljanja jedne direktne imperijalne administracije.

Na osnovu privilegija dodeljenih SAD u Breton Vudsu i Nikosonove prevare kada je ukinuo kao zlato kao merilo koje je stavljalo ograničenje na emisiju papirnog novca, imperija je kupila i platila papirom desetine milijardi dolara, iznose sa više od 12 cifara. Time je održavala svoju neodrživu privredu. Veliki deo svetskih rezervi deviza sastoji su od blagajničkih zapisa i američkih novčanica. Zbog toga, mnogi ne žele krizu dolara kao onu iz 1929 g., koja je te papire pretvorila u pepeo. Vrednost u zlatu jednog dolara je danas najmanje 18 puta manja od one koju je imao u vreme Niksona. Isto se dešava sa vrednošću rezervi te valute.

Ti papiri su zadržali svoju skromnu sadašnju vrednost na osnovu toga što se njima mogu nabaviti basnoslovne količine, sve skupljeg, modernog oružja, koje ništa ne proizvodi. SAD izvoze više oružja od ostatka sveta. Sa istim tim papirima imperija je razvila najsavršenije i najubitačnije sisteme oružja za masovno uništenje, kojima održava svoju svetsku tiraniju.

Takva moć im omogućava da nametnu ideju pretvaranja hrane u gorivo i unište bilo kakvu inicijativu i kompromis za izbegavanje globalnog zagrevanja, koje se vidljivo ubrzava.

Glad i žeđ, nejžešći cikloni i prodor mora trpe svi podjednako kao plodove imperijalne politike. Predah za čovečanstvo, koji bi ponudio nadu za preživljavanje vrste, nalazi se u drastičnoj štednji energije, za šta se potrošačko društvo bogatih zemalja ni najmanje ne brine.

Kuba će nastaviti da razvija i usavršava borbenu sposobnost svog naroda, uključujući našu skromnu, ali aktivnu i efikasnu industriju obrambenog oružja, što umnožava sposobnost suočavanja sa napadačem gde god da se nađe i kakvo god oružje da poseduje. Nastavićemo da nabavljamo potreban materijal i odgovarajuće vatreno oružje, iako ne bude rastao čuveni Interni bruto proizvod kapitalizma, koji uključuje toliko stvari, kao što je vrednost privatizacija, droge, seksualnih usluga, reklama, a toliko isključuje, kao što su besplatne usluge obrazovanja i zdravstva za sve građane.

Za godinu dana životni standard može da poraste ako se poveća znanje, samopoštovanje i dostojanstvo jednog naroda. Dovoljno je da se smanji rasipništvo i ekonomija raste. Uprkos svemu, porašćemo koliko je potrebno i moguće.

«Sloboda je veoma skupa i potrebno je, ili pomiriti se sa životom bez nje, ili se posvetiti tome da se kupi po ceni koliko košta», rekao je Marti.

«Ko pokuša da se domogne Kube, skupljače prašinu sa njenog tla utopljen u krvi, ako ne pogine u borbi», proklamovao je Maseo.

Nismo mi prvi revolucionari koji tako misle! I nećemo biti poslednji!

Jedan čovek može biti kupljen, jedan narod nikada!

Tokom mnogo godina srećno sam uspeo da preživim ubilačku mašineriju imperije. Uskoro će se navršiti godinu dana od kada sam se razboleo, a kada sam bio između života i smrti, izjavio sam u Proglasu od 31. jula 2006 g.: «Nemam ni najmanje sumnje da će se naš narod i naša Revolucija boriti do poslednje kapi krvi».

Nemojte ni vi da sumnjate gospodine Buš!

Tvrdim vam da nikada nećete imati Kubu!

Fidel Kastro Rus
17. jun 2007 g.