BUŠOV PLAN ZA “POMOĆ SLOBODNOJ KUBI”: HRONIKA NAJAVLJENOG RATA

Ricardo Alarcón de Kesada (Ricardo Alarcón de Quesada): Predsednik Kubanskog Parlamenta

5.jul 2006.

Dana 20.maja 2004. godine,uz pompe i fanfare, Dzordz Buš (George W. Bush) je objavio svoj Plan za aneksiju Kube. Beskonačna tvorevina –više od 450 strana- izazvala je obilje kritika sa svih strana.

Pre svega, kritiku od strane kubanskog naroda, kome se preti istrebljenjem i likvidacijom cele Nacije. Kuba bi, prema rečima ovog zlonamernog Plana, prosto nestala, prestala da postoji. Da pregledamo na brzinu šta će se desiti ovde ako se bude primenilo ono što je Buš odobrio:

Povraćaj svih vlasništva starim vlasnicima, uključujući sve stanove, iz kojih bi milioni porodica bili isterani, za manje od godinu dana a pod nadzorom i kontrolom severnoameričke Vlade posredstvom Komisije Vlade SAD za Povraćaj vlasništva.

Potpuno bi se privatizovali svi vidovi ekonomije, uključujuci obrazovanje i zdravsvene usluge; bile bi raspuštene sve zadruge i obnovljeni stari latifundiji; ukinuli bi socijalnu i zdravstvenu pomoć, uključujući penzije i osiguranja i organizovali specijalni program javnih radova za stara lica, čime bi ih zaposlili dok im to dozvoljava njihovo zdravsveno stanje; strogo bi se primenjivale norme najoštrijeg neoliberalizma. Za sve ovo bi se pobrinuo drugi američki državni aparat, Stalni Odbor Vlade SAD za Ekonomsku Rekonstrukciju.

Kako bi sve to priveli kraju,naišavši na upornu i nepobedivu izdržljivost naroda (“neće biti lako”priznao je Buš u pomenutom dokumentu), dali bi maksimalni prioritet masovnoj i opštoj represiji: protiv svih aktivista Partije, svih članova društvenih i masovnih organizacija, kao i “drugih simpatizera Vlade”, kako potvrđuje tekst koji upozorava,, da će “spisak žrtava represije biti dugačak”. I za ovo će se direktno pobrinuti vlada SAD, pomoću svog represivnog aparata “organizovanog i vođenog od strane Stejt Departmenta.

Upravljanje ovim programom bilo bi u rukama jednog birokrate, koga bi odredio Buš, a koji bi imao pompeznu dužnost “Koordinatora za tranziciju i rekonstrukciju Kube”, neku vrstu nadzornika i Generala Ostrva, kao što je to bio pre više od jednog veka General Leonardo Vud(Leonardo Word). Imao bi iste funkcije – istu titulu- kao one koje je imao gospodin Brener(Brenner) u napadnutom i uništenom Iraku. Samo što je u slučaju Kube, Koordinator već određen, to je Kaleb Mekeri (Caleb McCarry), koji je posetio nekoliko evropskih zemalja da bi dobio ovu besramnu ulogu. Njegovo imenovanje unapred je sam Buš predstavio kao dokaz da je njegov Plan za Kubu i Kubance ozbiljan i neće ostati samo na rečima.

Bušov Plan uključuje, takođe, specifične mere protiv Kubanoamerikanaca (kubanskih emigranata u SAD), kojima je drastično smanjio veze sa njihovim rođacima na Kubi, ukinuo im dozvolu da ih posećuju i nametnuo im diskriminišuće ograničenje da to mogu da urade jednom svake treće godine, ukoliko im ne izdaju posebnu dozvolu za to, a sve to unutar okrutnog i svojevoljnog tumačenja pojma porodice, iz koje isključuju stričeve, ujake, bratance i sestričine i druge rođake.

Da bi postigla svoj cilj, severnoamerička Vlada će pojačati svoje akcije da bi završila kubansku Revoluciju, prateći tri osnovne linije: sve strožu ekonomsku blokadu, povećanje finansijske i materijalne pomoći unutrašnjim plaćeničkim grupicama i rastuću kampanju propagande i dezinformacija.

Svako zna da da ta želja da se svrgne Vlada druge države, promeni njeno političko, ekonomsko i društveno uređenje i pokori je svojoj vlasti, predstavlja skandaloznu povredu međunarodnog zakona, pojmljivu samo kod ljudi fašističkog mentaliteta.

Toliko je očigledan nezakonit i agresivni karakter Bušovog Plana, njegovo besmisleno preterivanje, koje je bilo otvoreno napadano čak od strane organizacija i pojedinaca, koji su protivnici kubanske Revolucije i branioci imperijalističkih politika i interesa. To je bio slučaj sa nekim članovima takozvanog «Interameričkog dijaloga»- uključujući i čuvene neprijatelje Kube- koji su objavili jedno otvoreno pismo, odbacujući ovaj Plan, jer u njemu vide poziv na rat i nasilje. Bilo je i onih koji su ga označili kao «užasavajući» i kao «najeksplozivniji u odnosima između SAD i Latinske Amerike u poslednjih 50 godina».

Buš je uspeo nešto što je san svakoga severnoameričkog političara: da ujedini najširi front, od levičara do desničara. Samo što su se ovog puta ujedinili da kritikuju i njega i njegov genocidni Plan.

Ali on računa na nešto drugo u svoju korist. Sama štampa, čuvena sredstva komunikacije, koja su bila uz njega u maju 2004 i postali eho njegovog javnog predstavljanja, znali su posle da čuvaju hermetičku, disciplinovanu tišinu u toku te godine i kasnije. Ono što je bilo «najeksplozivnije» sredinom veka, jednostavno je prestalo da bude predmet pažnje «izveštača». Tema je , prosto, prestala da postoji. I tako je bilo godinu i po dana. Do decembra 2005.

Odjednom, bez povoda, kada su već svi zaboravili tu temu, javljeno je iz Vašingtona da će objaviti drugo saopštenje o Kubi maja 2006. Množile su se spekulacije. Bilo je medu političarima i akademicima desničarske orijentacije, koji su kritikovali lakoumne besmislice Bušovog Plana, i onih koji su sumnjali u mogućnost popravke.

Došao je 20. maj 2006. Mediji su se uznemirili i postavljali pitanja. Ali ništa se nije desilo tog dana, niti sledećih nedelja. Zvanični predstavnici su, na pitanja novinara, odgovarali okolišajući. Sve dok i jedni i drugi još jednom nisu zaboravili tu temu.

Stigla je tako treća nedelja juna i na čudan način, diskretno, pojavio se sajt na internetu Stejt Departmenta sa datumom 20/06/2006. Ali, kad se pojavio, niko ga nije video. Prošla je cela nedelja a izveštači su ćutali. Sve dok neki mediji iz Majamija i izvesnih informativnih agencija nisu «otkrili» ono sto su odlučili da krste kao «nacrt». Otkriće se dogodilo u isto vreme. I ne bilo kada, već baš u vreme početka najdužeg praznika u SAD, koji traje sve do utorka, 4. jula. Kao da je informacija bila zakopana usred vatrometa, patriotskih govorancija i posebnih prodavnica u njihovim trgovinskim centrima, čime se tamo obično prisećaju godišnjice Nezavisnosti.

Tekst koji je sada objavljen ne odvaja se ni milimetar od Bušovog Plana. Na protiv. Na početku ističe da ga odobrava, pozdravlja moguće ishode, koje bi imala njegova primena i za ovu «čvrstu osnovu» najavljuje «dodatne mere» da bi «ubrzali» kraj kubanske Revolucije.

Te mere zaslužuju da budu analizirane i ja sam naumio da to i uradim u nastavku.

Ali ima nešto što zahteva najenergičniju i hitnu optužbu. Nešto potpuno neuobičajeno.

Pre izlaganja «dodatnih mera»,koje su obelodanjene, Izveštaj navodi da postoje drugi sadržaji u obliku aneksa, koji ce ostati tajni zbog «nacionalne sigurnosti» kao i da bi bila sigurna njihova «efikasna realizacija».

Posle objavljivanja svega sto su upravo obelodanili- još desetine miliona dolara za svoje plaćenike, nova ekonomska ograničenja i nezakonite aktivnosti protiv međunarodne trgovine i suvereniteta Kube i drugih naroda, dodatne kazne za Kubance i građane drugih zemalja- i Plana, koji su objavili pre više od dve godine, u kome čak i najmanji detalj opisuje njegovu nameru da ponovo kolonizuje Kubu, posle svega toga nameću se pitanja – Šta je to onda što moraju da drže u najvećoj tajnosti? Šta kriju pod izgovorom «nacionalne sigurnosti i efikasne realizacije»?

Još terorističkih napada? Novi pokušaj atentata na Fidela? Vojna agresija? Kad se radi o Bušu i njegovim saradnicima, sve je moguće.