KUBANSKO CIVILNO DRUŠTVO

Proces revolucionarne transformacije koji je preduzeo kubanski narod od same pobede 1959 g., potencirao je čvrsto, široko, reprezentativno i jako učešće građana.

Kubansko civilno društvo omogućuje, garantuje i oživotvoruje direktno učešće Kubanaca i Kubanki u debatama, podnošenju predloga i usvajanju odluka o svim pitanjima od interesa za kubansku naciju; njen politički život, njen ekonomski razvoj, njenu odbranu, njen identitet i kulturni razvoj, njene spoljne odnose, raspodelu bogatstva, zaštitu materijalnog i nematerijalnog nasleđa, itd.

Osim brojnih društvenih, masovnih, profesionalnih, naučnih, kulturnih, pa čak i religioznih organizacija, koje su stvorene u poslednje 4 decenije, sva prava su poštovana i organizacijama koje su stvorene pre 1959 g., a koje nisu učestvovale ili podržavale prekršaje i zločine diktatorskog režima Fulhensija Batiste, a većina njih i dalje aktivno deluje na Ostrvu.

Civilno društvo Kube sačinjava više od 2200 organizacija, među kojima se ističu društvene i masovne organizacije i naučne, ili tehničke, kulturne i umetničke i sportske organizacije ili udruženja i organizacije prijateljstva i solidarnosti i bilo koje druge koje funkcionišu u skladu sa Zakonom o udruživanju (Zakon 54).

Masovne i društvene organizacije okupljaju stotine hiljada, a neke i milione članova i po značaju su priznate čak i u tekstu kubanskog Ustava, posebno u članu 7. Zbog raznovrsnog članstva, reprezentativnosti i sposobnosti mobilizacije, kubanski politički sistem garantuje tim nevladinim organizacijama široka ovlašćenja i predlagačku, konsultantsku i mogućnost davanja mišljenja, pa čak i odlučivanja, u sprovođenju participativne demokratije uspostavljene važećim ustavnim poretkom.

U članu 103. kubanskog Ustava utvrđuje se da organi teritorijalne vlade deluju u tesnoj koordinaciji sa masovnim i društvenim organizacijama. One imaju ustavno priznatu sposobnost za zakonsku inicijativu.

Osim prethodnog, treba ukazati da je poslednja ustavna reforma, sprovedena 2002 godine, pred pretnjama Predsednika Buša, proglasila neopozivi karakter političkog i društvenog socijalističkog sistema, zabranjujući pregovaranje o sporazumima pod agresijom, pretnjama ili prinudom neke strane sile, i da je pokrenuta na zajednički zahtev više društvenih i masovnih organizacija i podržana dobrovoljnim potpisima više od 8 miliona građana upisanih birača, to jest, sa više od 98% kubanskog izbornog tela.

U smislu Izbornog zakona, komisije koje predlažu kandidate za opštinske, pokrajinske i nacionalnu skupštinu narodne vlasti sastavljene su od predstavnika Radničke centrale Kube (CTC), Komiteta za odbranu revolucije (CDR), Federacije kubanskih žena (FMC), Nacionalnog udruženja malih zemljoradnika (ANAP), Federacije univerzitetskih studenata (FEU) i Federacije srednjoškolaca (FEEM), koje su – od slučaja do slučaja – odredile opštinske, pokrajinske i nacionalne direkcije tih organizacija.

Među društvenim i masovnim organizacijama ima nekih sa dugim stažom, kao što je Radnička centrala Kube (stvorena 1939 g. i obuhvata 19 sindikata) i Federacija univerzitetskih studenata (osnovana 1922 g.). Više drugih je nastalo nakon revolucionarne pobede i zbog potrebe da se širokim sektorima stanovništva ponudi mogućnost da se pretvore u direktne aktere procesa promena. To je na primer, bio slučaj sa Federacijom kubanskih žena (više od 50% Kubanaca su žene), Nacionalnom unijom pisaca i umetnika Kube, Nacionalnom unijom pravnika Kube i Unijom novinara Kube.

Kako će se videti, postoje i druge vrste nevladinih organizacija ili udruženja na Kubi, sa uglavnom mnogo manjim članstvom, naučnog ili tehničkog karaktera, kulturnog i umetničkog, sportskog, prijateljskog i solidarnog , itd., među kojima i kulinarskog, lekarskog, tehničara šećera, arhitekata i inžinjera, poljoprivrednih i šumarskih tehničara, ekologista, filozofa, istoričara i profesionalaca iz društvenih i političkih nauka, za zaštitu prirode, pripadnika ili potomaka različitih nacija.

Trenutno na Kubi postoji 2221 nevladina organizacija (NVO) ili udruženje te vrste, od čega je 1101 bratskih, 175 naučnih, 142 prijateljskih, 52 kulturnih, 395 sportskih i 356 od društvenog interesa.

Ta druga grupa organizacija ili udruženja radi u skladu sa Zakonom br. 54 od 1985 g., Zakonom o udruživanju i njegovom uredbom, koja uspostavlja uslove za njihovo stvaranje, registraciju i delovanje.

Ograničenja za registraciju nevladinih organizacija na Kubi su ista ona koja postoje u većini zemalja sveta: treba da imaju neprofitabilni karakter, finansije treba da im budu transparentne i na raspolaganju finansijskoj kontroli vladine organizacije vezane za to, treba da imaju najmanje 30 članova, njihove aktivnosti ne smeju biti štetne po javnu dobrobit ili po druge pojedince i privatne ustanove, treba da poštuju ustavni poredak i zakonitost i ne smeju da se suprotstavljaju principima humanizma, nezavisnosti, solidarnosti, nediskriminacije, ravnopravnosti i socijalne pravde koji vladaju kubanskim društvom.

Jedan od osnovnih uslova za integraciju svih organizacija kubanskog civilnog društva, uključujući društvene i masovne, je dobrovoljno pristupanje njihovih članova.

Druga od njihovih raznovrsnih odlika je njihova struktura i norme demokratskog delovanja. Svi njihovi rukovodioci na raznim instancama su podložni izborima. Periodično održavaju sastanke članstva koji omogućavaju diskusije i donošenje odluka o bilo kom pitanju od interesa za organizaciju. Većina u svojim konstitutivnim aktima ili statutima ima predviđeno periodično održavanje, na svakih 4 ili 5 godina, skupštine članova na nivou baze, opštine i pokrajine, kao i kongresa, na nacionalnom nivou.

Oni imaju za cilj demokratski izbor rukovodilaca direktnim i tajnim glasanjem, njihovo polaganje računa i ocenu rada organizacije u periodu prethodnog mandata, kao i diskusiju, uobličavanje i usvajanje programa, zadataka i planova rada za sledeći period.

Lažne optužbe Vašingtona u vezi nepostojanja nezavisnog civilnog društva na Kubi nemaju osnove. Sam Ekonomski i socijalni savet Ujedinjenih Nacija (ECOSOC) je dodelio konsultantski status za više od 10 kubanskih nevladinih organizacija, koje redovno doprinose radu njenih pomoćnih organa.

Uslovi i informacije za zakonsku registraciju i proveru kubanskih nevladinih organizacija u skladu su sa onim što traži Komitet nevladinih organizacija ECOSOCa, u smislu Rezolucije 1996/31 Saveta, za dobijanje konsultantskog svojstva i praćenje aktivnosti NVO.

Među kubanskim nevladinim organizacijama koje imaju status konsultanata mogu se navesti: Kubansko udruženje Ujedinjenih Nacija (ACNU), Nacionalno udruženje ekonomista i računovođa (ANEC), Nacionalna unija pisaca i umetnika Kube (UNEAC), Centar za evropske studije (CEE), Centar za studije o omladini (CESJ), Kulturno društvo Hose Marti, Federacija kubanskih žena (FMC), Kubanski pokret za mir i suverenitet naroda, Nacionalna unija pravnika Kube (UNJC), Centar Feliks Varela i Centar za studije Azije i Okeanije.

Postoje i druge međunarodne organizacije sa sedištem u Havani koje su od Saveta takođe stekle konsultativni status, među njima: Organizacija solidarnosti sa narodima Azije, Afrike i Latinske Amerike (OSPAAAL) i Latinoamerička kontinentalna organizacija studenata (OCLAE).

Nezavisnost u delovanju kubanskih NVO je garantovana zakonom. Kubanska vlada se ni na koji način ne meša u njihovo delovanje; isto tako i ne finansira njihove administrativne troškove. Vlada finansijski podržava samo određene projekte koje one realizuju u društvenom interesu i interesu zajednice. One takođe učestvuju u kanalisanju i realizaciji jednog značajnog dela finansijske pomoći koju zemlja dobija kao stranu pomoć razvoju.

S druge strane, Kuba ima sistematske odnose i kontakte saradnje sa više od 344 NVO iz 19 zemalja, od toga 134 iz Severne Amerike i 210 iz Evrope. Barem 147 NVO iz različitih zemalja sprovode akcije saradnje i 52 strana kooperanta privremeno borave u našoj zemlji u okviru projekata saradnje.

Sve nevladine organizacije na Kubi imaju status pravnih lica, kao i sopstvenu imovinu. Zakonodavstvo utvrđuje da se njihova imovina formira na osnovu članarine pripadnika, donacija i drugih dozvoljenih ekonomskih prihoda, kao što je prodaja publikacija, organizacija događaja, itd.

Vlada od kubanskih društvenih civilnih organizacija dobija podršku, ali isto tako i mišljenja, predloge i kritike koje nisu uvek povoljne za projekte, mere i akcije koje su vladini organi skicirali i osmislili.

Ipak, te organizacije ne moraju da pribegavaju konfrontaciji da bi postigle svoje ciljeve. Vlada se, na svim nivoima, stalno konsultuje sa njima i poštuje njihova široka ovlašćenja kao učesnika u formulaciji i odlučivanju o politici i programima. To je bilo tako čak i u trenucima, i o tako složenim pitanjima kao što je usvajanje i proširenje mera za ekonomsku restrukturaciju koje je zemlja bila primorana da usvoji radi sučeljavanja sa specijalnim periodom počevši od 1990 g.

Kubansko civilno društvo postoji kao dopuna, a ne kao kontrateža državi; ona institucionalizuje i predstavlja vlast širokih slojeva kubanskog naroda: radnika, seljaka i između ostalih, svih trudbenika, intelektualaca, umetnika i istraživača, u sferi obrazovanja, zdravstva, nauke i usluga.

Taj harmoničan odnos ne ide u korist interesima SAD, kojima je potrebno da, u prilog ciljevima njihove imperijalističke politike, podstiču podelu i raspad kubanskog društva. Ipak, gde je zapisano ili rečeno da organizacije civilnog društva da bi bile nezavisne treba da se konfrontiraju ili suprotstave vladi svoje zemlje? To je zaista potrebno u slučaju plutokratskih društava kao što je američko, ali ne u okviru jedne narodne i participativne demokratije kao što je kubanska.